Kako podržati anksiozno dijete – vodič za roditelje

Anksioznost kod djece sve je češća tema. Može se manifestirati kroz zabrinutost, strahove, povlačenje ili čak fizičke simptome poput glavobolja i bolova u trbuhu. Kao roditelj, važno je razumjeti što je anksioznost, kako se razlikuje od stresa i straha te koje praktične tehnike mogu pomoći djetetu da se nosi s njom.

Što je anksioznost i kako se razlikuje od straha i stresa?

Strah je prirodna reakcija na stvarnu ili percipiranu prijetnju (npr. dijete se boji psa koji laje na njega).
Stres je odgovor tijela na izazove i može biti pozitivan kada potiče razvoj (npr. trema prije nastupa).
Anksioznost je stalna briga i nelagoda čak i kad ne postoji neposredna prijetnja (npr. dijete se brine da će se nešto loše dogoditi u školi iako nema konkretan razlog za to).

Za razliku od straha koji je vezan uz sadašnji trenutak, anksioznost je često orijentirana na budućnost i scenarije "što ako".

Kako pomoći djetetu koje se bori s anksioznošću?

Prije svega je važno napomenuti kako djetetu treba pristupiti individualno jer nisu sve tehnike za svakoga. Svako dijete je jedinstveno i ne odgovaraju mu sve metode. Neka djeca vole kreativne aktivnosti, druga preferiraju fizički pokret, a neka trebaju verbalnu podršku. Promatrajte dijete i prilagodite pristup. U nastavku slijede neki primjeri koje možete isprobati.

1. Postupno izlaganje – suočavanje s izvorom straha

Poticanje djeteta da postupno dolazi u kontakt s onim što ga plaši može pomoći u smanjenju anksioznosti. Na primjer, ako se dijete boji mraka i ne želi spavati samo u svom krevetu, možete započeti s tim da spavate s njim u krevetu par noći uz noćno svijetlo, zatim mu najavite kako ćete biti s njim samo dok ne zaspe i da ste tu za njega ako se probudi po noći uz ohrabrivanje da se samo pokuša ponovno uspavati, zatim ga samo ušuškati i vraćati se nakon 5 min da vidite kako je, zatim produljivati to vrijeme i na taj način ga vrlo postupno (uz podršku) izlagati izvoru straha. Nekoj djeci će trebati više a nekoj manje spomenutih međukoraka i vremena da se suoče sa strahom, ali bude strpljivi, uporni i podržavajući u tom procesu.

2. Preispitivanje vlastitih pretpostavki

Djecu često preplave negativne misli koje nisu nužno točne. Možete početi s tim da im pojasnite da nam se svima javljaju brige, ali da to ne znači da su točne. Nakon toga ih možete potaknuti da se zapitaju:

• "Postoji li dokaz da će se moj strah ostvariti?"

• "Što bih rekao prijatelju koji se tako osjeća?"

• "Je li ovo nešto što sam već uspješno riješio u prošlosti?"
  
  

3. Distrakcije

Kada dijete osjeti da ga anksioznost preplavljuje, može pomoći preusmjeravanje pažnje na ugodne aktivnosti – crtanje, igranje s kućnim ljubimcem, sviranje instrumenta, pjevanje, plesanje i slično.

4. Kontrolirano disanje

Tehnike disanja mogu pomoći u smirivanju živčanog sustava. Jednostavna vježba za djecu je "disanje kroz trbuh":

• Zamolite dijete da stavi ruku na trbuh.

• Udah kroz nos brojeći do četiri.

• Zadrži dah na sekundu.

• Izdah kroz usta brojeći do četiri.

• Ponavljati 5-10 puta dok se ne osjeti smirenije.

Za ovu vježbu možete koristiti i plišanca ili neku igračku koju dijete može staviti na trbuh dok leži i uz disanje napraviti da igračka ide gore-dolje.

5. Prepuštanje osjećaju

Ponekad je najbolje dopustiti djetetu da osjeti strah bez pokušaja da ga odmah "popravi". Recite mu: "Vidim da se osjećaš zabrinuto. To je u redu. Pusti da prođe kroz tebe." Na taj način učimo djecu da emocije nisu opasne i da dođu i prođu.

6. Povećanje svjesnosti (mindfulness)

Svjesno primjećivanje trenutnog iskustva može smanjiti anksioznost. Isprobajte vježbu "5-4-3-2-1". Pitajte dijete da vam kaže:

• 5 stvari koje vidi

• 4 stvari koje može dodirnuti

• 3 stvari koje može čuti

• 2 stvari koje može pomirisati

• 1 stvar koju može okusiti
  
  

7. Progresivna mišićna relaksacija (PMR)

PMR pomaže djeci da nauče prepoznati i opustiti napetost u tijelu. Možete je voditi ovako:

"Sada ćemo se igrati jedne igre. Zamislimo da smo mačke koje se protežu. Stisni jako šake... jako jako... i sada ih opusti. Sad smo ježevi – sklupčaj se jako... a sada se opusti kao palačinka. Sada smo lavovi – otvori usta široko kao kad zijevaš i zatvori ih. Možeš osjetiti kako se tvoje tijelo polako opušta i osjećaš se lakše."

8. “Vrijeme za brigu”

Djeca mogu imati posebno vrijeme za brigu – 5 do 10 minuta dnevno u kojima mogu razmišljati o svim brigama i podijeliti ih s roditeljem ili zapisati. Ako ih izvan tog vremena opet počnu mučiti brige, mogu sami sebi reći:
"Moje vrijeme za brigu za danas je prošlo. Sutra ću opet imati vremena razmišljati o tome."

9. Lutkice za brigu

Djeca mogu sama izraditi male lutkice (od tkanine, papira, plastelina i slično) kojima mogu šapnuti svoje brige. Ideja dolazi iz tradicije naroda Maja, gdje djeca pričaju lutkicama svoje strahove, a one ih "odnesu" dok spavaju.

Koraci za podršku anksioznom djetetu

Kada dijete osjeća strah ili anksioznost, roditelj može primijeniti sljedeće korake:

1. Empatički reflektirati – "Vidim da si zabrinuta zbog testa sutra. To mora da je težak osjećaj."

2. Normalizirati – "Svi se ponekad osjećamo zabrinuto. To je normalno."

3. Ohrabriti – "Znam da ćeš pronaći način kako se nositi s tim. Sjećaš li se kad si uspjela...?"

4. Ponuditi opcije – "Želiš li probati vježbu disanja ili napisati svoje brige u bilježnicu?"
   
   

Kada potražiti stručnu pomoć?

Iako su anksioznost i brige normalan dio razvoja, postoje situacije kada bi bilo korisno potražiti pomoć stručnjaka. Razmislite o tome ako primijetite da dijete:

• ima česte i intenzivne epizode anksioznosti koje ometaju svakodnevni život,

• izbjegava uobičajene aktivnosti (odlazak u školu, druženje s prijateljima),

• ima fizičke simptome (bolovi u trbuhu, glavobolje) bez medicinskog uzroka,

• često plače, povlači se ili postaje razdražljivo,

• pokazuje znakove opsesivnih misli i kompulzivnih radnji,

• ne reagira na strategije smirivanja i podrške kod kuće.

U tom slučaju, savjetovanje s dječjim psihoterapeutom može pomoći djetetu da razvije učinkovite mehanizme suočavanja i bolje razumije svoje emocije.

Zaključak

Anksioznost kod djece može biti izazovna, ali s pravim alatima i roditeljskom podrškom dijete može razviti otpornost i naučiti kako se nositi s brigama. Ključna je dosljednost, strpljenje i empatičan pristup.

Roditelj je sigurna luka, a najvažnija poruka koju možete poslati djetetu jest: "Nisi sam/a u ovome, tu sam, slušam te, razumijem te, važno mi je i zajedno ćemo pronaći način kako da se osjećaš bolje."

Ukoliko imate dodatna pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.