Prevencija umjesto "gašenja požara" - možemo li spriječiti porast mentalnih poremećaja kod djece?

U posljednjih nekoliko desetljeća društvo je suočeno s uznemirujućim brojkama na polju mentalnog zdravlja: sve više djece i adolescenata bori se s anksioznošću, depresijom, ADHD-om, poremećajima u ponašanju i drugim mentalnim teškoćama. Umjesto da se primarno usmjerimo na “gašenje požara”, iznimno važno je prevenirati problem na samom izvoru – u prvim godinama života, kada se formiraju najvažnije emocionalne i neurološke osnove. Možemo li, stavljajući naglasak na ranu privrženost, odgovarajuću prisutnost za dijete i zdravu obiteljsku klimu, značajno ublažiti ili čak spriječiti val mentalnih poremećaja kod djece?

1. Zašto se djeca sve češće “lome”?

• Pritisak suvremenog načina života
  Roditelji su često preopterećeni poslom i obavezama, što dovodi do manjka vremena i emocionalne raspoloživosti za dijete. Djeca, pogotovo mlađa, trebaju stalnu i toplu prisutnost – barem jedne osobe koja ih umiruje, razumije njihove potrebe i usmjerava. Kada to izostane, raste rizik od rane nesigurne privrženosti koja postaje podloga za kasniji razvoj anksioznosti ili drugih poremećaja.
  
  

• Institucionalizirana skrb i rani stres
  Sve je uobičajenije da djeca provode duga razdoblja u jaslicama ili vrtiću, ponekad i prije navršene prve godine. Iako to nije nužno loše kada postoji mali broj djece i kvalitetan, privržen kadar, istraživanja pokazuju da dugotrajno (cjelodnevno) odvajanje u ranim mjesecima, bez dovoljno topline i pažnje, može dovesti do povišene razine stresa (kortizola). Djeca tako uče da nema nekoga tko bi ih trajno emocionalno podržao, što kasnije može rezultirati problemima s ponašanjem, poremećajem pažnje ili depresivnim sklonostima.
  
  

• Brza rješenja i medikalizacija
  Umjesto postavljanja pitanja “Što u djetetovom okruženju izaziva stres?”, odgovori na dječje teškoće često su usmjereni na brzo smirivanje simptoma – bilo kroz kratkoročne bihevioralne intervencije ili farmakoterapiju. Iako u Hrvatskoj rjeđe nego u nekim zapadnim zemljama posežemo za lijekovima poput stimulansa za ADHD, prisutna je tendencija da se emocionalni i razvojni problemi "riješe" bez dubljeg sagledavanja uzroka. Takvi pristupi mogu privremeno smanjiti simptome, ali često zanemaruju dublje izvore teškoća – poput rane nesigurne privrženosti, emocionalno nestabilne obiteljske klime ili nereguliranog stresa u djetetovoj okolini. Sustavi podrške koji se temelje na razumijevanju dječjeg emocionalnog razvoja, povezanosti i primarnih potreba, dugoročno su učinkovitiji i održiviji​.
  
  
  

2. Ključne točke prevencije

2.1. Rana privrženost kao štit

Najveći korak u prevenciji dolazi upravo iz osiguravanja sigurnog i dosljednog odnosa s primarnom osobom (obično majkom ili ocem). Kada dijete u prvim godinama doživi da je voljeno i zaštićeno, njegov mozak stvara čvrste temelje za samoregulaciju emocija i otpornost na stres. Na taj način, ono kasnije lakše podnosi neuspjehe ili pritiske iz okoline.

2.2. Prepoznavanje ranih znakova stresa

Roditelji, odgojitelji i učitelji trebali bi znati osnovne pokazatelje ranog stresa: nagle promjene raspoloženja, pretjeranu plašljivost ili agresivnost, izbjegavanje kontakta s drugom djecom, poteškoće sa spavanjem ili hranjenjem. Umjesto da krive dijete (“on je zločest”, “ona je razmažena”), trebali bi istražiti što se događa “ispod površine” – treba li dijete dodatnu podršku, toplinu, fleksibilniji tempo?

2.3. Jačanje roditeljskih kapaciteta

Kaže se da je roditeljstvo “posao s najvećom odgovornošću na svijetu, a bez prethodne edukacije". Stoga su edukacije o roditeljstvu, savjetovanje ili online webinari na tu temu, kojih ima sve više, vrlo korisni. Tu se obrađuju teme poput rješavanja sukoba, postavljanja granica, komunikacije s djetetom i razumijevanja dječjeg ponašanja. Sada ima i puno profila na društvenim mrežama koji daju dobre savjete na temu odgoja. Kao i s drugim stvarima, treba biti pažljiv koga pratimo i kako primjenjujemo naučeno.

2.4. Ulaganje u obiteljsku klimu

Dijete se lako “zarazi” tenzijama između roditelja ili stresnim situacijama u kući (npr. financijski problemi, svađe, bolesti). Ako obitelj uspije izgraditi što mirniju, stabilniju atmosferu, to izravno smanjuje pritisak na djecu. Ponekad to znači potražiti stručnu pomoć za bračnu terapiju, individualnu psihoterapiju ili obiteljsku medijaciju, kako bi se tenzije barem djelomično smanjile.

2.5. Ograničavanje ekrana i “umjetnih” podražaja

Iako djeca vole crtiće i igrice, prekomjerno izlaganje ekranima u ranoj dobi povećava stres i otežava razvoj koncentracije. Prevencija u ovom dijelu znači postavljanje jasnih pravila (npr. vrijeme bez ekrana prije spavanja, ograničeno vrijeme dnevno) te poticanju igre na otvorenom, druženja i drugih aktivnosti koje hrane djetetovu prirodnu znatiželju.

3. Što mogu učiniti odgajatelji, učitelji/profesori i društvo?

3.1. Rano prepoznavanje i usmjeravanje

Vrtići i škole trebali bi imati osposobljene stručnjake (psihologe, pedagoge, odgojitelje, učitelje) koji mogu na vrijeme uočiti znakove emocionalnih poteškoća i surađivati s roditeljima.

3.2. Poboljšani uvjeti rada i obiteljske politike

Preporučuje se fleksibilan radni aranžman ili dulji roditeljski dopust, minimalno u prvoj godini života djeteta, a zatim i djelomične subvencije ili poticaji za skraćeno radno vrijeme nakon prve godine. Takvi modeli, koje neke zemlje već provode, pomažu roditeljima da manje brinu o financijama i više se posvete djeci. Time se izravno umanjuju rani stresori.

3.3. Javne kampanje i edukacija

Mediji i institucije mogu pokrenuti kampanje o važnosti rane privrženosti, prepoznavanju i reguliranju dječjih emocija, te povezanosti roditelja s djecom. Često su roditelji naprosto neinformirani ili zbunjeni različitim savjetima, pa stručna, smirena i koordinirana edukacija može napraviti veliku razliku.

4. Djelovanje na uzroke umjesto tretiranja posljedica

“Gašenje požara” – suzbijanje simptoma lijekovima i brzim terapijama – katkada je korisno kada se djeca nađu u akutnoj kriznoj situaciji, ali ne rješava glavne izvore problema. Što su ti izvori? U najvećem dijelu, to su neadekvatna privrženost, kronični stres u obitelji i nedovoljna emocionalna podrška.

Djeca čiji su roditelji razvili pozitivan, dosljedan stil odgoja (ljubav + jasne granice) znatno rjeđe pokazuju teške oblike poremećaja, čak i onda kada im se dogode stresni vanjski događaji (npr. promjena škole, razvod roditelja, preseljenje). Njihova otpornost izvire iz činjenice da u ranim godinama nitko nije “ugasio” njihove osjećaje, nego ih je prihvatio i pomogao im u regulaciji.

5. Zaključak: Jesmo li spremni na dubinsku promjenu?

Suočavanje s rastućom krizom dječjeg mentalnog zdravlja zahtijeva zajednički napor roditelja, stručnjaka, obrazovnih ustanova i šire zajednice. Prevencija nije samo liječnički savjet – to je način življenja koji se temelji na prepoznavanju vrijednosti rane emocionalne privrženosti, stabilnih i toplih odnosa te društvenih uvjeta koji roditeljima olakšavaju da budu stvarno prisutni uz svoju djecu.

Naravno, ne možemo spriječiti sve poteškoće. Pojedina djeca trebaju dodatnu podršku, uključujući stručnu pomoć, medikamente ili specijalizirane terapije. Ali ako sustavnije radimo na ranoj prevenciji, velik broj djece imat će zdravu emocionalnu podlogu i manju sklonost razvijanju poremećaja. Time dugoročno štedimo resurse, smanjujemo patnju te omogućujemo novim generacijama da izrastu u zadovoljnije, stabilnije osobe.

Ulaganje u preventivne mjere poput edukacije roditelja i djece, emocionalnog opismenjivanja, fleksibilnih radnih uvjeta i kvalitetnih savjetovališta ponekad je zahtjevno u startu, no donosi neprocjenjive benefite za budućnost naše djece i društva. Upravo zato se trebamo usredotočiti na prevenciju – sigurnu i toplu ranu skrb, prisutnost, osnaživanje djece i roditelja – umjesto da tek kasnije liječimo posljedice ozbiljnih i često kroničnih poremećaja mentalnog zdravlja.