„Sram te bilo!“ – rečenica koja boli više nego što mislimo

Možda si i ti, kao dijete, često čuo rečenicu:
„Sram te bilo!“
I možda si tada osjetio zbunjenost, strah, povlačenje… Ali nisi znao objasniti što se zapravo dogodilo.

Danas znamo: to nije bila samo „obična“ rečenica. To je bila rana. Nevidljiva – ali stvarna. I često duboka.

Sram kao oružje, a ne alat za odgoj

Sram nekad znamo pobrkati s krivnjom, ali sram je drukčiji:

• Krivnja poručuje: „Pogriješio si.“

• Sram poručuje: „Ti si pogrešan.“
  
  

U predškolskoj dobi dijete već počinje razvijati moralnu svijest, ali ona je još jako krhka. Umjesto da uči o posljedicama svojih izbora, dijete posramljeno rečenicom poput „Sram te bilo!“ počinje sumnjati u sebe, svoju vrijednost, pa čak i pravo da postoji sa svojim emocijama i postupcima. Dijete koje odrasta u posramljivanju nauči prilagođavati sebe, umjesto da nauči kako se nositi sa svojim osjećajima i ponašanjem.

Kad djetetu kažemo „Sram te bilo!“, ono ne uči što je napravilo pogrešno. Uči da ono samo možda nije dovoljno dobro. I to nije lekcija – to je emocionalna sabotaža u razvoju.

Dijete koje redovito doživljava posramljivanje:

• počinje sumnjati u sebe

• skriva osjećaje i potrebe

• prilagođava se da bi bilo prihvaćeno

• a gubi kontakt sa sobom

U ranim godinama, kad se razvijaju temelji samopouzdanja i osjećaja osobne vrijednosti, ovakve poruke mogu ostaviti dubok trag.

Tko koristi posramljivanje – i zašto?

Nisu to samo roditelji. Tu su:

• teta u vrtiću kad dijete gurne drugo

• učiteljica kad dijete zaboravi zadaću

• trener/voditelj kad dijete ne sluša

• baka kad dijete ne pozdravi pristojno

• pa i susjeda ili poznanik koji misle da "malo stida" nikome ne škodi

No istina je: stida imamo i previše. Ono što nam fali je razumijevanje.
Dijete koje se ponaša "nepoželjno" u toj dobi – ne testira naš autoritet. Ono se pokušava nositi sa svojim unutarnjim svijetom. Bori se s emocijama koje ne zna imenovati u tom trenutku. Pokazuje potrebu koju ne zna drugačije iskazati.
Umjesto da mu damo etiketu („bezobrazan si, zločest si!“), zapitajmo se:

“Što mu je sad teško? Što mu treba, a ne zna kako da kaže?”

Što posramljivanje radi djetetovom mozgu?

Mozak djeteta nije dovršen – posebno dio koji pomaže u samoregulaciji, empatiji i integraciji osjećaja i ponašanja. Posramljivanje umjesto podrške pokreće sustav „borba-bijeg-smrzavanje“ (fight-flight-freeze) i time sabotiramo neurološki razvoj koji bi inače podržavao emocionalnu zrelost i samokontrolu​..

To ne uči dijete kako da se nosi s emocijama.  Uči ga da ih skriva. I da se boji biti ono što jest.

A kad dijete odraste?

Odrasla osoba koja je često bila posramljivana kao dijete:

• ima stalnog unutarnjeg kritičara

• teško izražava što osjeća ili treba

• osjeća da nije „dovoljno dobra“ – kao dijete, kao partner, kao roditelj…

• bori se s anksioznošću, perfekcionizmom, pa i kroničnim stresom
  
  
  

Što god neki od nas mislili, iskustva iz ranog djetinjstva – posebno u prve tri, a najviše do sedme godine života – ključna su za razvoj mozga i kasniju strukturu ličnosti.
Tada je mozak u takozvanom senzitivnom razdoblju, kad je izuzetno plastičan i otvoren za učenje, emocionalne utiske i stvaranje temeljnih obrazaca ponašanja.

Upravo u tom razdoblju, sve što dijete doživljava – kroz odnose, emocije i okolinu – doslovno se "ugrađuje" u njegov neurološki sustav: kroz procese sinaptogeneze (stvaranja sinapsi) i mijelinizacije (ojačavanja neuronskih puteva). Ti putevi postaju "glavne ceste" za kasnije razmišljanje, doživljavanje i ponašanje.

Nakon tog razdoblja, mozak ostaje sposoban za promjene – ali daleko manje prijemčiv. Neurološki rečeno, "reprogramiranje" (tzv. rewiring) postaje znatno zahtjevnije, jer se većina temeljnih obrazaca već učvrstila.

I zato kažemo:
🧠 Ono što dijete tada uči – o sebi, svijetu i odnosima – ostaje kao cjeloživotni obrazac funkcioniranja.

Pa kako onda djetetu postaviti granice, bez posramljivanja?

Odgajanje bez srama ne znači „popuštanje“.
Znači – vođenje uz poštovanje.

Primjeri:

🚫 ❌ „Sram te bilo što si to napravio!“
✅ „To što si napravio nije u redu. Hajde da zajedno vidimo kako to možeš popraviti.“

🚫 ❌ „Nemoj plakati, svi te gledaju, srami se!“
✅ „Vidim da ti je teško. Možemo to proći zajedno.“

🚫 ❌ „Neću više pričati s tobom ako to napraviš.“
✅ „Ne smiješ udarati druge. Tu sam za tebe, ali to ti neću dozvoliti.“

Djeca trebaju odrasle koji vode – a ne koji posramljuju.
Trebaju granice s ljubavlju – a ne uvjete za ljubav.

Učitelji, treneri, odgajatelji – djeca vas gledaju

Djeca ne slušaju samo što govorimo. Upijaju kako reagiramo. Kako im se obraćamo kad pogriješe. Kako izgledamo kad smo ljuti.

Vi ste modeli. Svaka vaša rečenica – i kad ih pohvalite, i kad ih korigirate – ulazi u njihovu unutarnju priču o sebi. 

Svatko tko radi s djecom ima veliku moć: moć da oblikuje osjećaj djetetove vrijednosti. I tu moć trebamo koristiti svjesno i odgovorno.

Zaključno: što možemo reći umjesto „Sram te bilo!“?

Umjesto da dijete ukorimo sramom, možemo zastati i reći:

„Vidim te. Tu sam. I kroz ovo ćemo zajedno.“

Jer dijete nije manipulativno. Samo ne zna bolje – još.

A ti si tu da ga naučiš.
Ne sramom. Nego primjerom, jasnom granicom, odnosom, blizinom i razumijevanjem.

Sljedeći put kad ti dođe da kažeš djetetu:
„Sram te bilo!“
…sjeti se:

Možda upravo u tom trenutku najviše treba čuti:
„Tu sam za tebe. I kad si zbunjen. I kad griješiš. I kad ne znaš bolje. Učimo zajedno.“  🧡

Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.