Vrtić prije treće godine: mit o ranoj socijalizaciji ili nužnost?

Kada je riječ o pitanju „treba li dijete ići u vrtić prije treće godine?”, često ćemo čuti različite savjete. Neki će reći da je vrtić nužan radi „socijalizacije“, dok drugi smatraju da djeca u toj dobi ipak više trebaju individualnu, toplu i stalnu brigu roditelja ili druge primarne osobe. Što kažu stručnjaci i istraživanja, te što je zapravo najbolje za dijete?

Što zapravo znači “socijalizacija” kod djece prije 3. godine

Djeca mlađa od tri godine prolaze kroz intenzivan razvoj mozga, posebice desne hemisfere koja je ključna za emocionalnu samoregulaciju i osjećaj sigurnosti. U ovoj dobi, djeca se većinom igraju „paralelno“ (tzv. paralelna igra): sjede ili stoje blizu jedno drugome, no još ne surađuju niti se igraju istu igru na način na koji to rade starija djeca.

• Prava interakcija i suradnja s vršnjacima počinje se pojavljivati tek nakon treće godine, a intenzivnije nakon četvrte, kada dijete bolje razumije tuđe emocije i razvija osnovne socijalne vještine dijeljenja, pregovaranja i rješavanja sukoba.

• Ranije izlaganje mnogim vršnjacima ne znači nužno i bolju socijalizaciju. Iako dijete može vidjeti puno druge djece u vrtiću, ono još nema kognitivne sposobnosti ni emocionalnu zrelost da te odnose uspostavi dubinski.
  
  

Zašto djeca do treće godine najviše trebaju stabilnu primarnu vezu

Najvažniji korak u ranom djetinjstvu jest izgradnja sigurne privrženosti s jednom ili dvjema odraslim osobama (najčešće majkom, ocem ili osobom koja dosljedno igra ulogu „majčinske“ figure). To znači da dijete, kada je u stresu, zna da će se moći osloniti na osobu koja ga umiruje, razumije njegove potrebe i empatizira s njegovim emocijama.

• Djeca u tom osjetljivom razdoblju traže fizičku i emocionalnu prisutnost. Svaki put kad dijete zaplače, a primarna osoba mu priđe i utješi ga, dijete dobiva poruku da je svijet sigurno mjesto.

• Odvajanje od primarne osobe u dužem trajanju (8 ili više sati) može podići razinu kortizola (hormona stresa) kod djeteta i stvoriti uvjete za razvoj nesigurne privrženosti.

Naravno, u realnosti postoje obitelji u kojima su oba roditelja primorana raditi. No, stručnjaci savjetuju da tada treba pokušati organizirati skrb na način da dijete ima jednu osobu koja se brine o njemu (baka, dadilja, susjeda) ili pak manju kućnu grupu, umjesto velikog klasičnog vrtića/jaslica. Time dijete dobiva stabilnost i poznato lice, kao produžetak roditeljske figure.

Prednosti i nedostaci ranog vrtića

Prednosti

• Ako je vrtić malen, s visoko educiranim odgojiteljima i dobrim omjerom broja djece i osoblja, dijete može dobiti individualiziraniji pristup.

• Neka djeca koja imaju prirodnu radoznalost prema drugima mogu u kraćim, postepenim razdobljima vrtića pokazivati oduševljenje novim aktivnostima i materijalima.

• Roditelji koji nemaju drugu opciju mogu na ovaj način osigurati čuvanje djeteta dok su na poslu, a uz dobru komunikaciju s odgajateljima mogu pratiti kako dijete napreduje.

Nedostaci

• Dugotrajno dnevno odvajanje od primarne osobe (8 sati) u dobi do treće godine povezuje se s povećanom razinom stresa i češćim problemima u ponašanju (poput agresivnosti ili pretjerane plašljivosti).

• Rana “socijalizacija” često je tek “paralelna prisutnost” druge djece, a ne prava interakcija. Dijete može zapravo doživjeti i zbunjenost, osobito ako se promjene odgajatelja ili grupa često događaju.

• Slabija prilika za razvijanje dublje veze s primarnom osobom koja mu je, evolucijski gledano, još uvijek najvažniji “oslonac” u reguliranju emocija.
  
  

Što ako je vrtić jedina opcija?

Mnogo je roditelja koji naprosto nemaju izbora i moraju dijete upisati u jaslice ili vrtić prije treće godine. U tom slučaju, važno je pokušati ublažiti eventualne negativne posljedice:

1. Postupan ulazak u vrtić

   • Uvoditi dijete polako, s kraćim boravkom, a tek kasnije povećavati broj sati.

   • Pokušajte, ako je ikako izvedivo, ne ostavljati dijete cijeli dan – ako već morate, dogovorite se s partnerom ili članovima obitelji za skraćeno radno vrijeme ili povremeno raniji dolazak po dijete.

2. Bliska suradnja s odgajateljima

   • Redovito provjeravajte kako se dijete ponaša tijekom dana, je li tužno, razdražljivo, treba li dodatnu podršku.

   • Razgovarajte o djetetovim navikama, željama i strahovima, kako bi odgajateljicama bilo lakše smiriti ga i razumjeti njegove potrebe.

3. Emocionalno “nadoknađivanje” kod kuće

   • Kada ste s djetetom, budite stvarno prisutni: ograničite vlastitu upotrebu ekrana i posvetite se igri, razgovoru i nježnom kontaktu.

   • Ritual odlaska i dolaska iz vrtića neka bude pun topline i podrške (zajedničko čitanje priča, maženje, razgovor o proteklom danu).
     
     

Zaključak: Treba li djetetu vrtić za „socijalizaciju“ prije 3. godine?

Prema mnogim istraživanjima i iskustvu stručnjaka, djeci mlađoj od tri godine nisu presudno važni vršnjaci za socijalni razvoj, već stalna, privržena odrasla osoba koja mu pruža osjećaj sigurnosti, zrcali njegove emocije i nježno ga usmjerava. Intenzivnija potreba za društvom vršnjaka i „pravom“ suradničkom igrom javlja se uglavnom tek nakon treće godine.

Ako roditelji imaju mogućnost, najbolje je prije treće godine osigurati individualniju njegu – to može biti član obitelji, dadilja ili kraći, prilagođen boravak u manjoj grupi. Naravno, svaka je obitelj drukčija i u nekim slučajevima vrtić može biti jedina ili ipak najpraktičnija opcija. Tada je ključno da roditelj i dalje pruža djetetu obilje topline i bliskosti u svim onim satima koje provode zajedno.

Djeca do treće godine nemaju posebni benefit samo zato što provode cijele dane u grupi vršnjaka. Ono što im je doista potrebno jest sigurna privrženost i predvidljiva, dosljedna briga jednog ili nekoliko bliskih odraslih osoba. Na taj način stvaraju unutarnju emocionalnu stabilnost koja će biti temelj zdravog socijalnog razvoja i kasnije u životu.

Ukoliko imate dodatna pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.