Zašto majke i očevi nisu zamjenjivi, nego se međusobno nadopunjuju

U suvremenom društvu često čujemo tvrdnju kako su uloge majke i oca “jednake i zamjenjive”. To na prvi pogled zvuči kao logičan korak prema rodnoj ravnopravnosti i pravednijem dijeljenju obiteljskih obveza. Međutim, sve više istraživanja iz područja dječje psihologije, evolucijske biologije i neuroznanosti otkriva da, iako su oba roditelja važna, njihovi se načini pružanja njege i podrške djetetu evolucijski i hormonalno razlikuju. Te razlike ne znače da je jedan roditelj bolji ili važniji, nego da su njihove uloge komplementarne – što je, u konačnici, velika prednost za razvoj djeteta.

U nastavku doznajte zašto su majke i očevi stoljećima imali zasebne, ali isprepletene uloge; zašto je pogrešno te dvije uloge promatrati kao “zamjenjive” te kako zajedno mogu pružiti djetetu najbolji mogući temelj za psihofizički rast.

Biološki temelji i evolucijska pozadina

Hormoni i kemija povezivanja

Žensko tijelo tijekom trudnoće, poroda i u ranim mjesecima nakon rođenja luči povišene razine oksitocina i prolaktina. Oksitocin se često naziva “hormonom ljubavi”, jer pojačava osjećaj nježnosti i privrženosti, a prolaktin je ključan za dojenje. Ove hormonalne promjene potiču majku na izraženu osjetljivost prema djetetovim emocionalnim signalima te na intenzivnu želju da ga zaštiti i utješi.

S druge strane, kod očeva dolazi do pojačanog lučenja vasopresina – hormona koji se povezuje sa zaštitničkim ponašanjem, prostornom orijentacijom i “patroliranjem” teritorija. Istraživanja pokazuju da muškarci postaju privrženiji svojim bebama kroz igru i fizički kontakt na “grublji” način (npr. bacanje u zrak, hrvanje na krevetu), dok se pritom luči umjereno povišena razina oksitocina, no ona igra drukčiju ulogu nego kod žena. Kod očeva je taj hormonalni odgovor više usmjeren na poticanje aktivnosti, istraživanja i stimulacije, a manje na stalnu, empatičnu brigu.

Evolucijski pogled

Iz perspektive povijesti naše vrste, majke su bile primarne njegovateljice zbog trudnoće, dojenja i dublje biološke povezanosti s djetetom, dok su očevi imali ulogu zaštitnika i opsrbljivača (lov, obrana od grabežljivaca ili neprijatelja). Premda danas živimo u potpuno drukčijim okolnostima, ostaci tih bioloških i hormonskih mehanizama i dalje utječu na to kako se roditelji instinktivno ponašaju prema svojoj djeci.

Različite, ali jednako važne uloge

Majka kao emocionalna regulacija (“sigurna luka”)

Zbog ranije spomenutih hormonskih promjena, majke češće preuzimaju tzv. osjetljivu, empatičnu njegu – kad beba zaplače, majka instinktivno reagira tako što ju uzima u naručje, primiruje, nudi dojenje ili bočicu, gleda ju u oči, priča tihim glasom itd. Sve su to oblici regulacije emocija koje djetetu daju osjećaj da je sigurno.

Majka je tijekom prvih godinu-dvije života često glavna figura utjehe, i to ne samo zbog dojenja, nego i zato što djeca prirodno traže onoga tko ih najbolje i najbrže može umiriti. Kako dijete raste, ta uloga ostaje važna: čak i kada se otac aktivira u igri, dijete se za dubinsku emocionalnu utjehu (posebno u trenucima bolesti, noćnih mora, strahova ili stresnih situacija) najčešće vraća mami.

Otac kao poticatelj istraživanja i zaštitnik

S druge strane, očevi su genetski i hormonski “baždareni” na stimulativniju, aktivniju igru. Dok majka tipično više reagira empatijom i nježnošću, otac će se često “nadovezati” na djetetovu želju za kretanjem, penjanjem, trčanjem, bacakanjem ili rizičnijom igrom (npr. visoko ljuljanje ili “letenje”). Na taj način dijete uči granice: gdje prestaje sigurna zona, a počinje pustolovina koja je i zabavna, ali i izazovna.

U prošlosti (a u nekim dijelovima svijeta i danas) u lovačkim zajednicama, otac je tradicionalno bio onaj tko bi, uz ostale članove zajednice, branio obitelj od životinjskih i ljudskih napada. Danas možda ne lovimo u divljini, ali taj zaštitnički nagon ostaje. Tamo gdje se otac aktivno uključuje, dijete dobiva osjećaj da netko “vani” prati okolinu i drži sve pod kontrolom. Primjerice, istraživanja pokazuju da su djeca koja od malena imaju očeve uključene u “grubu igru” sposobnija razviti zdravu regulaciju agresivnih impulsa i straha. Kao da očeva igra pomaže djetetu naučiti kako se nositi s unutarnjim “nabojem” energije, ali i kako poštivati granice.

Povezanost s kasnijim razvojem djeteta

Socijalne vještine i samopouzdanje

Djeca koja imaju obje ove dimenzije roditeljske skrbi – toplu, osjetljivu njegu i poticajnu, razigranu podršku – u pravilu razvijaju bolje socijalne vještine. Majka je tu da ih nauči prepoznati tuđe osjećaje, suosjećati i pružiti podršku drugima, dok otac često “gura” dijete prema novim situacijama, potiče na druženje s vršnjacima i preuzimanje blage inicijative. Na taj način, dijete dobiva dvojaku lekciju: kako uvažavati osjećaje i biti pažljiv, ali i kako se ne bojati istraživati nove ljude i situacije.

Emocionalna stabilnost

Kada je djetetu dostupna i “sigurna luka” (majka) i “poziv na pustolovinu” (otac), ono uči da su obje životne perspektive vrijedne. Ne mora birati hoće li biti “povučeno i empatično” ili “hrabro i aktivno” – dijete s vremenom integrira obje dimenzije. To rezultira dubljom emocionalnom stabilnosti, kao i boljim poznavanjem vlastitih i tuđih granica.

Prijelaz u adolescenciju

Posebno je zanimljivo kako ove uloge nastavljaju igrati važnu ulogu u adolescenciji. U pubertetu, kada djeca burno proživljavaju emocionalne i fizičke promjene, majčina empatija može ostati sidro, a očev poticaj usmjerava tinejdžere prema izazovima vanjskog svijeta (sport, posao, putovanja, razne avanture). Naravno, u mnogim obiteljima i majka i otac mogu igrati i pomiješane uloge, ali ključno je da dijete ima različite modele povezivanja i učenja.

Suvremeni izazovi: zašto dolazi do zamjena uloga (i je li to loše?)

Stvarnost modernih obitelji

U današnje doba neki očevi ostaju kod kuće (npr. porodiljni za tate) dok majke rade, a postoje i jednoroditeljske ili istospolne obitelji. U tim je slučajevima razumljivo da se roditeljske uloge drugačije poslože. Najvažnije je da netko preuzme primarni, osjetljivo-njegujući aspekt u ranom djetinjstvu (obično do treće godine), a netko nadopunjava poticanjem na istraživanje i igru. Dakle, nije nužno da ta primarna osoba bude biološka majka – ali važno je da dijete ima “majčinsku” figuru i “očinsku” figuru u širem smislu.

Je li loše da otac preuzme “majčinsku ulogu”?

Nije, sve dok je otac spreman i sposoban razvijati visoku razinu empatije i emocionalne dostupnosti. Biološke razlike ne znače da muškarac ne može biti fantastičan primarni njegovatelj. Međutim, istraživanja sugeriraju da se on mora aktivno educirati i svjesno “vježbati” neke reakcije koje su kod žena često potaknute hormonima nakon poroda. Slično vrijedi i za ženu koja želi igrati “očinsku ulogu” – može preuzeti stimulativnije, aktivnije igre, no možda će joj trebati nešto više samoinicijative ili podrške okoline ako joj to nije prirodno.

Najčešći problemi kad se uloge isključivo “izjednače”

Nedostatak trajne, tople figure za dijete

U nekim obiteljima roditelji tvrde da “ništa ne mijenjaju dolaskom djeteta”, pa oboje rade puno radno vrijeme, često putuju i pokušavaju “podjednako” sudjelovati. U praksi, to ponekad znači da dijete ostaje po 8-10 sati u vrtiću ili s dadiljama, a zapravo nema bliskog, stabilnog roditelja koji mu je glavno uporište. Time ni jedna osoba ne preuzima puninu “majčinske” uloge, a dijete može “pasti” u nesigurnu privrženost.

Sukobi i kompeticija među roditeljima

Majka i otac ponekad počnu “mjeriti” tko se više brine za dijete ili čije je ponašanje “ispravnije”. Dijete, umjesto da dobije dva harmonična stupa podrške, svjedoči prepirkama ili “natjecanju” roditelja. Gubi se prednost komplementarnosti – gdje bi se moglo uživati u dvama različitim stilovima i objediniti ih u bogatiji doživljaj za dijete.

Kriza u intimnoj vezi roditelja

Kad se roditelji previše udalje jedan od drugoga u roditeljskim stilovima ili kada je previše krivnje i kritike među roditeljima, to često narušava i njihovu emocionalnu povezanost. Djeca potom osjećaju napetost i stres, što se može negativno odraziti na njihov razvoj i ponašanje.

Savjeti za bolje međusobno nadopunjavanje roditelja

1. Početni dogovor
   Razgovarajte o očekivanjima čak i prije rođenja djeteta ili čim je moguće. Tko će više biti kod kuće? Tko ima fleksibilniji posao? Kako podijeliti obveze i kako se dogovoriti oko financija? Razgovori su ključni da se izbjegne kasniji osjećaj “prevarenosti” ili nezadovoljstva.
   
   

2. Priznajte i cijenite razlike
   Umjesto da se svađate oko toga čiji je pristup bolji, shvatite da djetetu trebaju i mir i poticaj, i fizička sigurnost i sloboda za eksperimentiranje. Podržite jedni druge u onome što radite dobro.
   
   

3. Fleksibilnost
   Iako su biološke postavke često jake, ponekad se okolnosti (ekonomske, zdravstvene, želje samih roditelja) promijene. Važno je prilagoditi se: ako majka želi brzo natrag na posao, a otac ostati doma, neka jasno podijele uloge. Ne zaboravite, ključna je dosljedna emocionalna dostupnost djetetu, tko god ju pružao.
   
   

4. Podrška izvan obitelji
   Katkada šira obitelj (bake, djedovi, tetke) ili bliski prijatelji mogu preuzeti dio “majčinske” ili “očinske” uloge. Posebice ako je jedan roditelj preopterećen poslovima ili zdravstvenim problemima. Važno je samo da dijete ima prepoznatljivu, stabilnu osobu na koju se može osloniti.
   
   

5. Vrijeme za partnerstvo
   Ne zaboravite na vlastitu vezu. Dijetetu je jednako važno vidjeti da se roditelji međusobno vole i podržavaju. Neka bar jedan dio tjedna bude posvećen samo vama dvoma – kako biste oboje ostali emocionalno dobro i u skladu. To je najbolja “učionica” za dijete, jer izravno uči kako izgleda zdrav odnos, pun ljubavi i međusobnog poštovanja.
   
   
   

Zaključak: “Zajedno smo jači”

Razumijevanje evolucijske uloge majke i oca ne znači vraćanje na zastarjeli, restriktivni model gdje je otac samo “hranitelj”, a majka “kućanica”. Upravo suprotno, današnje obitelji imaju priliku obogatiti roditeljstvo kombiniranjem tradicionalnih instinkta i suvremenih potreba. Djetetu je, osobito u prvim godinama života, potreban siguran i staložen primarni skrbnik koji će ga emocionalno “nositi” kroz stresna iskustva, ali i drugi skrbnik koji će ga poticati na istraživanje, “pustolovine” i izlaske iz zone udobnosti.

Upravo su majčina i očeva uloga – onakve kakve su se stoljećima oblikovale kroz biologiju i kulturu – moćna kombinacija koja djetetu daje dvostruku prednost: toplinu i sigurnost s jedne strane, te dinamičnost i “grublju” igru s druge. Tamo gdje obitelj uspije ostvariti suradnju i međusobnu podršku, djeca se razvijaju stabilnije, imaju snažniji osjećaj samopouzdanja i zdravije odnose s vršnjacima i okolinom.

Dakle, poanta nije u natjecanju tko je bolji roditelj ili pokušaju da očevi i majke u svemu budu identični, već u spoznaji da njihove razlike mogu postati najveća prednost. Na taj način djeca dobivaju puninu iskustva – prožetu i toplim “majčinskim” dodirima i “očinskim” izazovima – odrastajući u uravnotežene, hrabre, empatične i samosvjesne ljude.

Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.