Zašto sve više djece boluje od anksioznosti, depresije i ADHD-a: važnost rane privrženosti

Posljednjih desetljeća stručnjaci iz područja dječje psihologije i psihijatrije upozoravaju na porast mentalnih poteškoća kod sve mlađe djece. Anksioznost, depresija, ADHD i problemi u ponašanju, koji su nekada bili rijetkost u ranom djetinjstvu, danas su sve učestaliji. Što se dogodilo u našim obiteljima i društvu da su čak i predškolci ili mlađi osnovnoškolci izloženi visokim razinama stresa i dijagnozama koje su donedavno bile rezervirane uglavnom za odrasle?

Ključni koncept koji se u brojnim istraživanjima nametnuo kao poveznica ovih pojava jest rana privrženost (attachment). To se odnosi na emocionalnu, biološku i psihološku povezanost djeteta s najvažnijim osobama koje o njemu brinu u prvim godinama života (obično s majkom ili ocem, no može biti i druga stabilna osoba). U nastavku doznajte zašto je upravo taj temelj sigurne, stabilne privrženosti krucijalan za cjelokupan razvoj djeteta te kako ga manjak ili narušavanje može dovesti do ozbiljnih poteškoća poput anksioznosti, depresije i ADHD-a.

1. Rast poremećaja mentalnog zdravlja kod djece

• Statistike i zabrinjavajući trendovi
  U zapadnim zemljama, poput SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, podaci pokazuju da jedno od petoro (u nekim zemljama jedno od šestero) djece razvije neki ozbiljniji mentalni poremećaj prije punoljetnosti. Najčešći raspon u europskom kontekstu jest da se 10–20% djece i mladih suočava s barem jednom klinički značajnom dijagnozom ili problemom. Djeca koja su nekada “pucala” pod pritiskom tek u pubertetu, sada već u vrtićkoj dobi pokazuju intenzivne simptome anksioznosti ili poremećaja pažnje. Psihoterapeuti sve češće primaju vrlo malu djecu s poteškoćama koje su prije bile iznimno rijetke.
  
  

• Uloga društvenih promjena
  Različiti su čimbenici koji utječu na ovaj porast: sve rjeđe obiteljske zajednice s dvoje ili više generacija na okupu, ubrzan životni ritam, pritisak da oba roditelja rade puno radno vrijeme vrlo brzo nakon rođenja djeteta, sve duže radno vrijeme i stres na poslu, pa i rani odlazak djece u velike ustanove (vrtići, jaslice). Međutim, mnoga istraživanja upravo ističu da dječja emocionalna sigurnost u prvim godinama presudno određuje otpornost na kasnije stresore. Tu dolazimo do pojma rane privrženosti.
  
  

2. Rana privrženost: temelj za zdrav razvoj

• Definicija rane privrženosti
  Riječ je o snažnoj emocionalnoj vezi koja se uspostavlja između djeteta i njegove primarne osobe (najčešće majke), dok je dijete još izrazito ranjivo i ovisno. Ta veza nije samo psihološka, nego i biološka. Kontakt “koža na kožu”, toplina, smiren glas, nježan dodir – sve to potiče lučenje oksitocina kod majke i djeteta, hormona koji osnažuje osjećaj povezanosti i sigurnosti.
  
  

• Zašto je privrženost toliko važna?
  U prve tri godine dijete prolazi kroz nevjerojatan razvoj mozga – čak 85% struktura desne hemisfere oblikuje se u tom razdoblju. Kada je roditelj osjetljiv na signale djeteta i redovito zadovoljava njegove potrebe (umirivanje, hranjenje, maženje, igra i sl.), dijete razvija unutarnji osjećaj sigurnosti te postaje sve otpornije na stres. Ako pak dijete redovito doživljava izostanak odgovora (primjerice, ostaje dugo u plaču ili je često bez primarne figure), dolazi do povišene razine kortizola i aktiviranja mehanizma “borba ili bijeg” (fight or flight). U takvim okolnostima, mozak se “brani” i postaje osjetljiviji na buduće stresne situacije, što kasnije može rezultirati pojačanom sklonošću anksioznosti ili impulzivnom ponašanju.
  
  

3. Kako manjak sigurne privrženosti vodi do anksioznosti, depresije i ADHD-a

• Anksioznost
  Kada dijete nije sigurno da će roditelj biti dostupan za utjehu, razvija dubok osjećaj nesigurnosti. Na svijet gleda kao na potencijalno opasno mjesto, a “unutarnji glas” često mu poručuje kako nema oslonca. U kasnijoj dobi, to se manifestira kroz strahove (socijalna anksioznost, separacijska anksioznost, razne fobije) ili stalnu napetost.
  
  

• Depresija
  Nesigurna privrženost vodi do doživljaja samoće i nedostatka ljubavi. Dijete usvaja stav “moje potrebe nisu važne” ili “nitko mi ne može pomoći kad mi je teško”. S vremenom to može prerasti u trajni osjećaj beznađa, gubitak zadovoljstva te povlačenje u sebe. Kod starije djece i adolescenata, depresija se često izražava kroz razdražljivost, osjećaj praznine ili čak samopovređivanje.
  
  

• ADHD (poremećaj pažnje/hiperaktivnosti)
  Stručnjaci upozoravaju da dio djece kojoj se brzopleto dijagnosticira ADHD zapravo pokazuje simptome kroničnog stresa i nesigurne privrženosti. Precijenjena stimulacija (dugi boravci u vrtiću, manjak bliskog kontakta), nepredvidljive reakcije roditelja ili izloženost sukobima u obitelji mogu “upaliti” djetetov mehanizam borbe/bijega. Neki se bore s razdražljivošću, agresijom ili nemirom (hiperaktivnost), dok se drugi povlače i teško se usmjeravaju na zadatke (smanjen fokus i pažnja). Postoje i genetski doprinosi ADHD-u, no novija istraživanja upozoravaju da se i ovdje okolišni čimbenici (poput rane privrženosti) često zanemaruju.
  
  

4. Uloga roditelja u sprječavanju ili ublažavanju poteškoća

• Fizička i emocionalna prisutnost
  Iako se često govori “kvaliteta je važnija od kvantitete”, kod vrlo male djece to dvoje nije moguće oštro razdvojiti. Dijete treba roditelja češće (i kvantiteta i kvaliteta) - kada se osjeća nesigurno, uplašeno ili samo želi blizinu. Ako niste dovoljno dostupni, dijete možda propušta priliku za utjehu onda kada mu je najpotrebnija, zbog čega se razina stresa gomila.
  
  

• Dosljednost i toplina
  Roditelj ne mora biti savršen; čak je i poznati koncept “dovoljno dobrog roditelja” (eng. good enough parent) dovoljan za razvoj sigurne privrženosti. To znači da u najvećem broju situacija reagirate toplinom, empatijom i razumijevanjem. Čak i ako ponekad pogriješite ili “planete”, važno je ispričati se djetetu i popraviti odnos. Time dijete uči da su i negativne emocije dio života, ali da se odnosi mogu obnoviti, te kako preuzeti odgovornost za vlastite pogreške.
  
  

• Smanjenje stresa u obitelji
  Roditelji koji su sami pod velikim pritiskom (posao, ekonomska nesigurnost, bračni problemi) teško mogu pružiti djetetu mir i sigurnost. Ako se prepoznajete u toj slici, važno je potražiti podršku: razgovarajte s partnerom, obitelji, prijateljima ili potražite savjetovanje kod stručnjaka. Stabilnija emocionalna klima u obitelji izravno pomaže djetetu da se osjeća sigurnije.
  
  

• Razumijevanje dječjih potreba kroz igru
  Mala djeca najbolje uče kroz igru. Ispunjavanjem djetetovih potreba za igrom, istraživanjem i nježnim dodirom, stvarate okruženje koje njeguje djetetovu prirodnu radoznalost. To izravno suzbija negativne učinke stresa, jer dijete u igri obrađuje vlastite emocije, razvija samopouzdanje i uči rješavati probleme.

  
  

5. Što društvo i institucije mogu poduzeti?

• Dulji i fleksibilniji rodiljni/roditeljski dopust
  Iako svaka država ima svoje zakone, mnogi stručnjaci smatraju kako bi bilo idealno omogućiti majkama (ili skrbnicima) da u prvoj godini života djeteta ne moraju brinuti o financijskoj nesigurnosti, smanjenju plaće ili sigurnosti radnog mjesta prilikom povratka na posao. Time bi se smanjio pritisak ranog povratka na posao i omogućio stabilan početak privrženosti.
  
  

• Alternativne opcije skrbi
  Za roditelje koji se moraju vratiti na posao, manji kućni vrtići ili čuvanje kod bliskih osoba (baka, djed, teta, dadilja) mogu biti bolja opcija od velikih vrtića/jaslica. Važno je da dijete, i kad nije s roditeljima, ima toplu, poznatu i stabilnu osobu uz sebe.
  
  

• Edukacija i podrška roditeljima
  Mnogima nedostaju jasne informacije o tome koliko su prve godine ključne za razvoj. Edukativni programi, radionice, priručnici i grupe podrške za roditelje mogli bi pomoći da se ljudi unaprijed pripreme na promjene koje donosi roditeljstvo.
  
  

6. Zaključak: Zašto je rana privrženost štit za dječje mentalno zdravlje?

Kada dijete osjeti da je netko tu – ne samo fizički, nego i emocionalno – ono stvara duboko, bazično povjerenje u svijet. S takvim “emotivnim spremnikom” dijete kasnije puno lakše podnosi stresne situacije, neuspjehe i izazove. Suprotno tome, djeca koja su prerano i prečesto ostavljena u stresnim uvjetima, bez dostupnog i toplog skrbnika, sklonija su razvoju tjeskobe, impulzivnosti ili depresivnih tendencija.

Anksioznost, depresija i ADHD ne proizlaze samo iz “genetike” – najčešće su odraz toga kako djeca od najranije dobi doživljavaju svoje okruženje i primarnog skrbnika (najčešće mamu). Rana privrženost daje im “emocionalni oklop” koji će im trebati kroz cijelo djetinjstvo, pa i život. Stoga je iznimno važno da kao roditelji, stručnjaci, ali i društvo u cjelini, prepoznamo neprocjenjivu vrijednost prve tri godine i omogućimo djeci sigurno, brižno i stabilno odrastanje.

Ulaganjem u ranu privrženost, ulažemo u zdraviju budućnost djeteta, smanjujući rizik od ozbiljnih psihičkih poremećaja i poteškoća s kojima se, nažalost, sve više obitelji danas bori. Ako uspijemo vratiti fokus na trenutke bliskosti i razumijevanja, dat ćemo djeci najbolji mogući temelj za život – temelj na kojem će lakše graditi otpornost, unutarnji mir i mentalnu snagu.

Ukoliko imate dodatna pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.