Emocionalna inteligencija i izražavanje emocija kod djece: Kako podržati razvoj emocionalnih vještina

Emocionalna inteligencija podrazumijeva sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama, kao i empatiju prema emocijama drugih. Kod djece, razvijanje emocionalne inteligencije ključno je za njihov cjelokupni razvoj, jer im pomaže u izgradnji zdravih odnosa, boljem nošenju sa stresom te razvijanju pozitivne slike o sebi. U ovom članku istražit ćemo kako prepoznavanje, imenovanje i validiranje djetetovih emocija može doprinijeti razvoju njihove emocionalne inteligencije, te ćemo pružiti praktične alate za roditelje i odgajatelje kako bi podržali djecu u razvoju ovih vještina.

Važnost prepoznavanja, imenovanja i validiranja djetetovih emocija
Prepoznavanje emocija
Prepoznavanje emocija prvi je korak prema razvijanju emocionalne inteligencije. Djeca često ne mogu artikulirati što osjećaju, ne znaju povezati što je to što osjećaju s riječima koje opisuju to stanje, te su sklona reagirati na načine koje odrasli mogu smatrati “zločestima”. Važno je da roditelji i odgajatelji budu svjesni djetetovih emocionalnih stanja i da ih prepoznaju čak i kad ih dijete ne može verbalno izraziti.
Imenovanje emocija
Kada djetetu pomognemo imenovati emociju koju proživljava, pružamo mu alat za bolje razumijevanje vlastitih osjećaja. Na primjer, reći djetetu: “Vidim da si tužan jer ne možeš na igralište,” pomaže mu povezati fiziološku i emocionalnu reakciju s konkretnom emocijom. Imenovanje emocija povećava djetetovu emocionalnu svijest i sposobnost za samoregulaciju.
Validiranje emocija
Validiranje emocija znači prihvaćanje i priznavanje osjećaja koje dijete doživljava bez prosuđivanja. Kada djetetu damo do znanja da su njegovi osjećaji legitimni i razumljivi, pomažemo mu razviti osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Primjerice, reći: “Razumijem da se ljutiš jer želiš još igrati,” pokazuje djetetu da ga razumijemo, čak i kad njegovo ponašanje nije onakvo kakvo mi želimo da bude.

Praktični alati za poticanje emocionalne inteligencije kod djece
Korištenje “emocionalnog vokabulara”
Uvođenje riječi koje opisuju emocije u svakodnevnu komunikaciju pomaže djeci proširiti njihov emocionalni rječnik. Npr., koristite riječi poput “razočaran”, “frustriran”, “uzbuđen”, “zahvalan”, “ponosan”. Kad djeca počnu prepoznavati nijanse svojih osjećaja, lakše će ih i kontrolirati.
Primjer: Kad dijete doživi neuspjeh, umjesto da ga samo tješite, recite: “Čini mi se da si razočaran što ti nije uspjelo. Razumijem, to je težak osjećaj.” Kada se dijete smiri i kad je spremno za razgovor možete mu ponoviti te rečenice koje opisuju kako se osjećao i dodati: “Što možemo učiniti sljedeći put?”
Igranje uloga i pričanje priča
Igranje uloga i pričanje priča sjajni su načini za poticanje djetetove empatije i razumijevanja emocija. Kroz različite situacije i likove, dijete može naučiti prepoznavati emocije drugih i kako se s njima nositi.
Primjer: Glumite likove iz omiljene priče vašeg djeteta i postavljajte pitanja poput: “Kako misliš da se ovaj lik sada osjeća? Što bi mu pomoglo da se osjeća bolje?”
Knjige o emocijama
Postoje brojne knjige za djecu koje se bave temom emocija. Čitanje tih knjiga i razgovor o njima može pomoći djeci da prepoznaju vlastite osjećaje i osjećaje drugih.
Primjer: Nakon čitanja knjige, pitajte dijete: “Što misliš kako se crvenkapica osjećala u tom trenutku? Jesi li se i ti nekad tako osjećao?”
Koristite “emocionalni termometar”
Ovaj alat pomaže djeci vizualizirati intenzitet svojih emocija. Nacrtajte termometar i označite različite razine emocija (npr. 1 – smiren, 5 – jako ljut). Zamolite dijete da pokaže na kojem se mjestu trenutno nalazi njegova emocija i razgovarajte o tome kako bi se moglo “ohladiti” ili smiriti.
Primjer: Ako dijete pokazuje da je na razini 4 ljutnje, pitajte: “Što ti može pomoći da se spustiš na razinu 2?” Imajte na umu da nikakvi razgovori ne dolaze u obzir dok je dijete obuzeto emocijom, treba pričekati da je dijete spremno za razgovor prije postavljanja bilo kakvih pitanja ili poučavanja kako bi se trebalo ili moglo ponašati. Nekada će se to dogoditi brže, nekada kasnije, a to će uvelike ovisiti i o vašem trenutnom stanju kao roditelja jer djeca upijaju kako se mi osjećamo i reagiramo. Zato uvijek prvo smirite sebe prije nego pristupite umirivanju i reguliranju djeteta.

Strategije nošenja s emocijama
Tehnike disanja
Učenje djece jednostavnim tehnikama disanja može biti od velike pomoći u trenucima kada ih emocije preplave. Vježbe poput “trbušnog disanja” (udisaj koji napuni trbuh do kraja, izdisaj što duže i polakše) mogu smiriti tijelo i um.
Primjer: Naučite dijete da diše kao balon: neka stavi ruke na trbuh, duboko udahne kroz nos kao da puni balon u trbuhu, zatim polako izdahne kroz usta kao da prazni balon.
Korištenje senzornog kutka
Stvaranje prostora u domu gdje dijete može otići kad je preplavljeno emocijama može biti vrlo korisno. Taj prostor može sadržavati plišane igračke, antistresne loptice, balone koje djeca mogu puhati i slično.
Primjer: Kada dijete postane uznemireno, prvo ga regulirajte i kad je spremno ponudite mu da isproba neku aktivnost iz senzornog kutka. S vremenom će dijete samo odlaziti tamo kad osjeti da ga neka emocija počinje preplavljivati. Imajte strpljenja – ovo se sigurno neće dogoditi preko noći.
Dnevnik emocija
Starija djeca mogu koristiti dnevnik emocija kako bi pratila svoje osjećaje i razmišljala o njima. To im može pomoći da prepoznaju uzorke u svojim emocionalnim reakcijama i pronađu strategije za bolje nošenje s njima.
Primjer: Potičite dijete da svaki dan zabilježi kako se osjećalo, što je uzrokovalo taj osjećaj i što mu je pomoglo da se bolje nosi s njim. Također, neka steknu naviku svaki dan zapisati 3 stvari na kojima su taj dan zahvalni. S manjom djecom o ovome možete razgovarati prilikom uspavljivanja, pitati ih što im je taj dan bilo najljepše i kako su se osjećali tada, pitajte ih za detalje, ako su bili sretni kad su se igrali s prijateljem u vrtiću pitajte ih gdje su najviše osjetili tu sreću u tijelu, jesu li osjetili toplinu u trbuhu, oko srca i slično. Djeca će brže i lakše usvojiti što se događa s njihovim tijelom, koje senzacije vežu uz koje emocije, razumjeti sebe i svoje tijelo i s vremenom se lakše regulirati. Opet ponavljam – ovo se ne događa preko noći.

Stvaranje podržavajuće okoline za sigurno izražavanje emocija
Postavite primjer otvorene komunikacije
Djeca uče promatrajući roditelje. Budite otvoreni u izražavanju svojih emocija pred djecom. Kada djeca vide da su emocije normalne i da se o njima može razgovarati, osjećat će se slobodnije izražavati vlastite osjećaje.
Primjer: “Danas sam bila jako uznemirena na poslu, ali sam se smirila tako što sam popričala s prijateljicom. Što tebi pomaže kad si uznemiren?”
Stvorite sigurnu zonu za razgovor
Osigurajte djetetu prostor i vrijeme kada zna da može s vama razgovarati o svojim osjećajima bez straha od osude ili kazne. Neka to bude miran trenutak u kojem ste prisutni samo za njega, bez prekida ili distrakcija.
Primjer: “Vidim da ti je danas bio težak dan. Želiš li mi reći što se dogodilo? Tu sam da te poslušam.”
Potaknite empatično ponašanje
Razvijanje empatije prema drugima dio je emocionalne inteligencije. Naučite dijete da prepozna osjećaje drugih i potaknite ga da reagira na njih. Budite strpljivi jer djeca mogu biti u fazi egocentrizma od 2.-7. godine, a to je normalna razvojna faza u kojoj djeca ne razumiju da drugi ljudi imaju drugačije misli i osjećaje od njih. Podržite ih i pokažite primjerom, strpljivo i nježno.
Primjer: Ako dijete vidi prijatelja koji je tužan, potaknite ga da mu priđe i pita: “Želiš li da ti pomognem?”

Sve gore navedeno je važno, ali jednako je važna uloga igre u razvoju djece, i to ne bilo kakve igre, već nedirektivne igre, “po njegovim pravilima”, nestrukturirano, bez želje da ga učite o nečemu. Odvojite 30 minuta jednom tjedno kada ćete se s djetetom igrati točno ono što ono želi, bez da vodite igru, postavljate pitanja ili usmjeravate. Samo budite prisutni i reflektirajte sve što dijete radi, izgovarajte ono što dijete radi, misli ili osjeća (ako to možete prepoznati) i uživite se u igru bez ometanja, mobitela, prekida ili bilo čega drugog. Iako pola sata tjedno djeluje relativno lako (ovisno o vašim rasporedima), vjerujte da nekada nije lako biti 30 minuta potpuno posvećen dječjoj igri bez uplitanja ili usmjeravanja, ali ovo je za dijete i njegov razvoj izuzetno važno i korisno.

Zaključak
Razvijanje emocionalne inteligencije kod djece ključno je za njihov cjelokupni razvoj i kasniji uspjeh u životu. Kroz prepoznavanje, imenovanje i validiranje emocija, te kroz stvaranje podržavajuće okoline za izražavanje emocija, djeca uče kako razumjeti i upravljati svojim osjećajima. Ovi alati i strategije mogu roditeljima i odgajateljima pomoći da stvore sigurno okruženje u kojem djeca mogu rasti i razvijati se emocionalno.