Zašto se djeca boje?
Strah je prirodna zaštitna reakcija i pomaže nam prepoznati opasnost. Kod djece je problem u tome što je mašta vrlo snažna, a osjećaj straha u tijelu potpuno stvaran. Zato ono što nama odraslima izgleda bezazleno, djetetu može biti jako zastrašujuće.
Strahovi se mijenjaju s dobi. Kod najmlađe djece češći su strahovi od glasnih zvukova, stranaca i odvajanja. U predškolskoj dobi često se javljaju strah od mraka, čudovišta i samoće. Kasnije se mogu pojaviti strahovi od ozljeda, neuspjeha, socijalnih situacija ili ismijavanja.
Većina dječjih strahova je prolazna i razvojno očekivana. Važno je obratiti pažnju kada strah postane vrlo intenzivan, dugo traje ili počne ometati svakodnevni život djeteta.
Najčešći dječji strahovi
- Strah od mraka — čest je oko 3. i 4. godine, kada mašta postaje življa.
- Strah od odvajanja — dijete teško podnosi odlazak roditelja, ne želi u vrtić ili ostati samo.
- Noćni strahovi i noćne more — dijete se budi uznemireno i teško se ponovno smiruje.
- Strah od novih situacija — novi prostori, ljudi, aktivnosti ili promjene rutine.
- Strah od životinja, oluje, liječnika — česti su u predškolskoj dobi.
Reakcije koje mogu pojačati strah
Kad smo pod pritiskom, lako posegnemo za rečenicama koje ne pomažu, iako su dobra namjera i ljubav tu.
Umanjivanje: "Ma nemaš se čega bojati." Dijete tada ne osjeća olakšanje, nego usamljenost u svom strahu.
Forsiranje: "Hajde, idi u mrak, vidiš da nema ničega." To ne gradi hrabrost, nego pojačava otpor i nesigurnost.
Stalno izbjegavanje: Ako dijete uvijek spašavamo od svega što ga plaši, nema priliku naučiti da strah može podnijeti i postupno savladati, već strah učvršćujemo, a dijete dobiva poruku da se ima razloga bojati.
Posramljivanje: "Veliki dečki se ne boje." Tada se na strah još nadoda i sram.
Ništa od ovoga ne znači da ste loš roditelj. To samo znači da vam trebaju bolji alati — a oni se mogu naučiti.
Kako pomoći djetetu sa strahom
Potvrdite osjećaj. "Vidim da te strah. Tu sam uz tebe." Dijete ne treba prvo objašnjenje, nego osjećaj sigurnosti.
Idite malim koracima. Ako se dijete boji mraka, krenite s noćnim svjetlom ili odškrinutim vratima, pa postupno smanjujte pomoć kako raste sigurnost.
Koristite priče i igru. Djeca kroz priče, lutke i simboličku igru lakše prerađuju ono što ih plaši. Strukturirana priča ili igra lutkama može pomoći djetetu da dobije osjećaj reda, predvidljivosti i sigurnosti.
Uvedite ritual sigurnosti. Priča, zagrljaj, ista rečenica za laku noć, noćna lampica, kratka provjera sobe — sigurnost se gradi ponavljanjem.
Pokažite kako se i vi nosite sa strahom. "Malo me brinulo, pa sam duboko udahnula i sjetila se što mi pomaže." Tako dijete uči da hrabrost ne znači "ne bojati se", nego znati što napraviti kad nas je strah.
Cilj nije da dijete nikad ne osjeti strah. Cilj je da uz vas nauči: "Kad me strah, nisam sam. Mogu to preživjeti. I mogu se smiriti."
