Dućan, red na blagajni, a vaše dijete leži na podu i vrišti jer ne smije uzeti čokoladicu. Ljudi gledaju, vama gori lice, a u glavi se vrti samo jedno pitanje: što sad?

Ako vam je ova slika poznata, niste jedini. Tantrumi su jedan od najčešćih razloga zbog kojih se roditelji djece od dvije do pet godina osjećaju bespomoćno, posramljeno ili ljuto. Dobra vijest je da tantrum nije znak da ste nešto napravili krivo, niti da s djetetom nešto nije u redu. Tantrum je dio razvoja. A način na koji ga dočekamo može djetetu pomoći da s vremenom nauči ono što mu sada još ne ide: smiriti se.

Što je zapravo tantrum

Tantrum je trenutak u kojem dijete preplave osjećaji s kojima se još ne može nositi. Baca se na pod, plače, viče, ponekad udara rukama i nogama. Izvana to izgleda kao „loše ponašanje“, ali iznutra se događa nešto drugo: djetetov živčani sustav je preopterećen.

Malo dijete živi u svijetu „trebam sada i odmah“. Još ne može odgoditi želju, ne može prihvatiti da nešto neće biti po njegovom i ne može istovremeno osjećati više emocija. Kad naiđe na „ne“, ljutnja ga preplavi cijelog. U tom trenutku dijete ne bira kako će se ponašati. Ono jednostavno jest ta ljutnja.

Kod nešto starije djece, oko pete godine, ponekad vidimo i drugačiji ispad: svjesniji pokušaj da se vikom dobije ono što žele. I tada pomaže isto: mirna i jasna granica, bez popuštanja, uz toplinu.

Zašto se tantrumi događaju baš između 2. i 5. godine

Dio mozga koji nam pomaže da se smirimo, zastanemo i razmislimo prije nego reagiramo (prefrontalni korteks) razvija se najsporije. Potpuno je razvijen tek u ranim 20-ima. Kod djeteta od dvije, tri ili četiri godine tek je na početku tog puta.

U isto vrijeme dijete u drugoj i trećoj godini postaje jače i brže, i ima sve više želja i volje. Ima snažne porive, a još nema kapacitet da ih obuzda. Taj nesrazmjer nije greška prirode. Upravo kroz takve trenutke, uz podršku odrasle osobe, djetetov mozak vježba i razvija dijelove koji će mu cijeli život omogućavati da se samo smiri. Drugog načina nema: to se uči samo kroz iskustvo.

U ovoj dobi dijete se usto polako odvaja od mame i otkriva da je zasebna osoba. U njemu se istovremeno bore dva poriva: da bude samostalno i da ostane blizu. Zato se ponekad u par minuta dogodi i „Makni se!“ i panično traženje zagrljaja. I to je normalno.

Tantrum je češći kad je dijete gladno, umorno ili prenadraženo, kad se mijenja rutina i kad nema riječi za ono što osjeća. Navečer se djeca teže smiruju i lakše „puknu“ kad naiđu na granicu. Zašto je djetetu frustracija zapravo potrebna, pišem u članku Važno je da dijete ponekad osjeti i frustraciju.

Što pomaže dok tantrum traje

1. Prvo smirite sebe. Djetetov živčani sustav „čita“ vaš. Kad ste vi mirni, njegov mozak dobiva poruku da je sigurno. Kad i vi planete, oluja postaje veća. Duboki udah nije sitnica. To je prvi korak smirivanja, i vašeg i djetetovog.

2. Budite blizu i govorite malo. Dijete u tantrumu ne može slušati objašnjenja. Spustite se na njegovu razinu i kratko recite što vidite: „Jako si ljut. Htio si čokoladicu.“ Kad imenujemo osjećaj, djetetu je lakše. Zatim samo: „Tu sam.“ Ako dopušta, ponudite zagrljaj. Ako ne dopušta, ostanite u blizini.

3. Granica ostaje. Ako ste rekli „ne“, ne mijenjajte odluku zato što dijete plače. Granicom djetetu poručujemo da ne prihvaćamo određeni zahtjev ili ponašanje, a blizinom i toplinom da prihvaćamo njega. Potrebno je oboje. Bez topline dijete granicu doživi kao odbacivanje sebe.

4. Ako dijete udara ili je u opasnosti, prvo zaštitite. Mirno i odlučno zaustavite ruku ili maknite dijete na sigurno: „Ne dopuštam ti da udaraš.“ Tek onda dolazi razumijevanje.

5. Pustite da oluja prođe. Plač nakon „ne“ djetetov je prirodan način da prihvati ono što ne može promijeniti. Ne treba ga ušutkavati ni požurivati. Tantrum uvijek ima kraj.

Što ne pomaže, i zašto

  • Vikanje i prijetnje. Ispadi tipa „E, sad mi je dosta!“ djetetu poručuju da se ni mi ne možemo nositi s njegovom olujom. Dijete se tada osjeća nesigurno, a treba nas mirne i jake.
  • Kazne i posramljivanje. Kazna može promijeniti ponašanje, ali ne mijenja osjećaj koji je do njega doveo. Dijete tada uči skrivati ljutnju i misliti da je ono samo loše. Rečenica „Sram te bilo, svi te gledaju!“ boli više nego što mislimo, o tome sam pisala u članku „Sram te bilo!“: rečenica koja boli više nego što mislimo.
  • Popuštanje da bi prestalo. Razumljivo je, posebno u dućanu. Ali tada dijete ne dobiva priliku proći kroz frustraciju do kraja i naučiti da „ne“ može preživjeti.
  • Ostavljanje djeteta samog da se isplače. Djetetu je u tom trenutku potreban netko tko je uz njega dok oluja prolazi.

Nakon tantruma: povezivanje i popravak

Kad se dijete smiri, ne treba odmah držati predavanje. Pričekajte da samo potraži kontakt: da dođe, pogleda vas ili se privije uz vas. Tada kratko imenujte što se dogodilo („Bio si jako ljut jer nismo kupili čokoladicu.“) i pokažite da razumijete („Bilo ti je teško.“). Ako je bilo udaranja, mirno ponovite granicu: „Ljutiti se smiješ, ali udarati ne.“

Razgovor nakon tantruma nije kazna. To je most natrag do bliskosti i povjerenja. Djeca puno uče upravo iz toga da se nakon oluje uvijek vraćamo jedno drugome.

Kako tantruma može biti manje

  • Pazite na „opasnu zonu“. Glad, umor i previše podražaja najčešći su okidači. Užina prije izlaska i kraće obveze kad je dijete već umorno često pomognu više od bilo kojeg razgovora.
  • Najavite promjene. „Još se malo igramo, a onda idemo kući.“ Nagli prekidi teško padaju malom djetetu.
  • Dajte izbor gdje je to moguće. „Želiš li crvenu ili plavu majicu?“ Dijete tako osjeti da i ono ima nešto pod kontrolom.
  • Pričajte o osjećajima kad je mirno. Priče, slikovnice i igra lutkama pomažu djetetu da polako nauči riječi za ono što osjeća. Više o ljutnji kod djece pročitajte u članku Ljutnja i agresivno ponašanje kod djece i na stranici Ljutnja kod djece.

Tantrumi s godinama u pravilu slabe. Ako su nakon pete godine i dalje vrlo česti i jaki, ako se dijete ni uz vas ne može smiriti ili ako ozljeđuje sebe ili druge, vrijedi o tome razgovarati s pedijatrom ili psihologom. To nije razlog za paniku, nego za razgovor.

Zaključak

Tantrum nije borba koju trebate pobijediti. To je trenutak u kojem vaše dijete uči nešto jako teško: da može preživjeti „ne“, da osjećaji prolaze i da je netko uz njega dok prolaze. Rezultati ne dolaze preko noći. Kao što dijete godinama uči govoriti, tako mu trebaju godine da nauči samo sebe smiriti. Na nama je da budemo strpljivi, mirni i dosljedni, i blagi prema sebi u danima kad nam to ne uspije.

Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.