Važno je da dijete ponekad osjeti i frustraciju
Važno je da dijete ponekad osjeti i frustraciju
Podijeli članak
Iva Pjaca Šimunaj
24. stu 2025.
„Samo želim da moje dijete bude sretno.“
Rečenica koju čujemo stalno. I potpuno ju razumijemo – jer što drugo poželjeti vlastitom djetetu nego sreću?
Ali što ako sreća – barem ona stalna, besprijekorna, bez boli i razočaranja – nije cilj?
Što ako je stvaran cilj nešto puno dublje: emocionalna otpornost?
Zašto je frustracija zapravo dobra
U našoj kulturi brzo ćemo djetetu reći: „Nemoj plakati.“
U trenu kad se naljuti, pokušat ćemo mu odvući pažnju nekom igračkom, crtićem ili bombonom.
Kada nešto jako želi – potrčimo to omogućiti.
Iz najbolje namjere, mi odrasli šaljemo poruku:
„Ovo što osjećaš – ajmo to što prije maknuti.“
Ali frustracija, tuga, ljutnja i razočaranje nisu neprijatelji.
Oni su dio normalnog, zdravog ljudskog iskustva.
I još važnije – oni su nužni za sazrijevanje djetetovog mozga.
Što se događa u mozgu kad dijete osjeća frustraciju?
Mozak djeteta pri rođenju nije „gotov proizvod“.
On je u fazi intenzivnog poslagivanja – posebno u prve tri godine života. U tom periodu razvijaju se dijelovi mozga zaduženi za:
emocionalnu regulaciju
toleranciju na stres
sposobnost strpljenja i čekanja
samokontrolu i „unutarnju kočnicu“
Jedan od ključnih dijelova je prefrontalni korteks, posebno njegov desni orbitofrontalni dio u interakciji s amigdalom – recimo to jednostavno: dio mozga koji pomaže djetetu da:
„izdrži“ neugodan osjećaj,
ne eksplodira svaki put kad nešto ne ide,
s vremenom samo regulira svoje stanje.
Dijete se ne rađa s razvijenim tim dijelom mozga.
On se doslovno gradi kroz iskustvo – kroz situacije u kojima dijete:
nešto jako želi ili mu je važno,
ne može to dobiti / ne ide kako je zamislilo,
ulazi u frustraciju, ljutnju, tugu,
a odrasla osoba ostaje uz njega: drži granicu, ali i kontakt, daje mu da kroz to prođe.
Kad se to događa, u mozgu se aktiviraju određeni krugovi neurona – i vrijedi ona poznata:
„What fires together, wires together“ – ono što se aktivira, to se umrežuje.
Drugim riječima:
svaki put kad dijete u sigurnom odnosu prođe kroz frustraciju – njegov mozak „vježba“ regulaciju i postaje otporniji.
Što se događa kad frustraciju stalno gasimo ili izbjegavamo?
Kad god:
odvlačimo pažnju („Vidi maca!“),
odmah uskačemo s rješenjem,
udovoljavamo svakom zahtjevu „samo da se ne dere“,
gasimo suze prije nego što stvarno krene plakanje,
popuštamo granici čim krene tantrum,
mi zapravo prekidamo proces kroz koji bi dijete trebalo proći.
Ono što je krenulo kao zdrava frustracija, koja je trebala proći kroz djetetovo tijelo i mozak, ostaje nedovršeno.
Dijete ne dobiva iskustvo:
„Ne ide kako hoću – teško mi je – ali mogu izdržati i proći kroz to.“
U neurološkom smislu, dijete ostaje bez „treninga“ za regulaciju – mozak ne razvija pun kapacitet za nošenje sa stresom i neugodnim emocijama.
Mi vadimo – jer ne možemo izdržati
Ovdje dolazimo do ključne točke:
Mi odrasli često vadimo dijete iz neugodne emocije ne zbog njega – nego zbog sebe.
Jer ne podnosimo njegov plač.
Jer se sami osjećamo neuspješno kad ga nešto boli.
Jer nas vlastita frustracija ili tuga preplavi kad dijete pokaže svoje emocije – pa reagiramo tako da ih ušutkamo.
Ali dijete ne traži da mu „prođe“.
Traži da ga netko vidi i da je uz njega dok traje.
Prezaštićivanje: kad ljubav preraste u kočnicu razvoja
Mudrost roditeljstva je naći granicu između zaštite i prezaštićivanja. Djeci trebaju izazovi, prepreke, situacije u kojima moraju pokušati, razmišljati, snalaziti se – i pritom se ponekad i frustrirati.
Kad djetetu stalno:
„ravnamo teren“,
rješavamo zadatke umjesto njega,
spašavamo ga iz svake neugodne situacije,
ne damo da do kraja zaplače kad mu je teško,
onda:
usporavamo razvoj mozga,
onemogućujemo da se razvije tolerancija na frustraciju,
dijete ne dobiva povjerenje u sebe: „Ja to mogu izdržati.”
Na površini – ono izgleda „sretno“, jer nema puno neugode.
Ispod površine – njegov sustav je krhak, lako se raspada čim nešto ne ide po planu.
Naša uloga: ne popraviti, nego biti tu
Dobra vijest je da dijete ne treba savršenog roditelja. Treba dovoljno dobrog roditelja koji:
ne bježi od djetetovih emocija,
ne gubi glavu svaki put kad ono uđe u plač ili bijes,
ostane uz njega i kad je teško.
Naša uloga NIJE da:
izbjegavamo frustraciju,
osiguramo da je sve uvijek ugodno,
spriječimo svaku suzu.
Naša uloga JE da:
jasno i mirno postavimo granicu:
„Znam da bi to jako htio i vidim da ti je teško. Ali sada to nećemo raditi.“dopustimo da emocija dođe – i prođe,
budemo fizički i emocionalno prisutni dok dijete plače, viče, buni se,
na kraju, kad se oluja smiri, budemo i dalje tu za zagrljaj.
Kad dijete puno puta doživi:
„Loše mi je, ali nisam sam. Netko me drži.“
njegov mozak uči:
„Mogu podnijeti neugodu. Mogu kroz ovo proći.“
To je emocionalna otpornost.
Tri koraka koja pomažu – i tebi i djetetu
Validiraj osjećaj, ne pokušavaj ga popraviti.
„Vidim da si razočaran jer nisi uspio. Znam da ti je važno.”
Nema potrebe za savjetom. Samo prisutnost.Postavi granicu, ali uz razumijevanje.
„Znam da bi to baš sad htio i da ti je teško jer ne možemo. Ali sada to nećemo raditi.”
Dijete može biti frustrirano – i to je u redu.Pohvali trud, ne samo rezultat.
„Vidim da ti je bilo teško i da si svejedno pokušao još jednom. To je stvarno hrabro, ponosna sam na tebe.”
Tako učimo dijete da je vrijedno i kad ne uspije.
Što dijete kasnije nosi iz toga?
Kada djetetu dozvolimo da osjeti frustraciju – i kad ostanemo uz njega – ono uči:
da neugodni osjećaji nisu opasni,
da oni dolaze i prolaze,
da ono nije manje vrijedno kad se osjeća loše,
da je voljeno i kad nije „veselo i poslušno“,
da može izdržati.
Dijete koje je u djetinjstvu:
smjelo osjetiti sve osjećaje,
imalo odraslog koji je ostao uz njega kroz frustraciju,
imalo iskustvo da granice postoje, ali i da su osjećaji dobrodošli,
kasnije postaje odrasla osoba koja:
ne bježi od vlastitih emocija,
lakše se nosi sa stresnim situacijama,
ima kapacitet za tugu, a da ne potone,
može biti ljuta, a da ne razori odnos,
zna reći „teško mi je“ i potražiti podršku.
To nisu stvari koje dijete nauči iz knjige.To su stvari koje njegov mozak i tijelo uči i zapamti kroz iskustvo.
—-
Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.
