Dijete ne može "naučiti" empatiju — ona se razvija prirodno, iz ispunjenih emocionalnih potreba. Evo što zapravo pomaže i što ne.

Koliko puta ste pomislili — "Moje dijete je sebično. Ne zanima ga kako se drugi osjećaju."

Ili ste ga gledali kako uzme igračku drugom djetetu, bez imalo grižnje savjesti, i pitali se: "Je li to normalno? Jesam li nešto pogriješila?"

Kratki odgovor? Da, sasvim je normalno. A dugi odgovor — upravo ga čitate.

Empatija kod djece nije nešto što se pojavi odjednom, ni nešto što možemo natjerati da se dogodi. Ona se razvija — polako, postupno, godinama — kao prirodni rezultat djetetovog emocionalnog sazrijevanja. I vi imate ključnu ulogu u tome. Ali vjerojatno ne onako kako mislite.

Zašto mala djeca "ne brinu" za osjećaje drugih — i zašto je to ok

Djeca u ranim godinama su legitimno egocentrična. Ovo nije nedostatak odgoja niti znak da s vremenom dijete neće razviti empatiju. To je razvojna faza, jednako prirodna i neophodna kao što je učenje hodanja.

Malo dijete doslovno ne može razumjeti da drugi imaju svoju perspektivu koja se razlikuje od njegove. Ono misli da ono što ono vidi, vide i svi drugi — i zato zažmiri kad se skriva, misleći da ga tada nitko ne može vidjeti 🙂

Djetetov mozak — konkretno prefrontalni korteks, dio koji regulira empatiju, samokontrolu i sposobnost sagledavanja tuđe perspektive — još je u razvoju. I bit će u razvoju godinama. Taj razvoj ne možemo požuriti ukorima ni podučavanjem, ali možemo stvoriti uvjete u kojima se odvija prirodno i zdravo.

Grubost, bezosjećajnost, "sebičnost" — sve su to normalne karakteristike djeteta koje još nije potpuno emocionalno zrelo. Djeca ih nadilaze, ali samo uz prave preduvjete.

Što je zapravo empatija i kada se razvija

Empatija je sposobnost da osjetimo i razumijemo što drugi doživljava — da vidimo iz tuđe perspektive, da nas dotakne tuđa bol.

Da bi dijete razvilo tu sposobnost, potrebna su mu dva ključna razvojna postignuća:

1. Integriranost emocija — sposobnost osjećanja više emocija u isto vrijeme. Malo dijete je "jednoemocionalno" — kada je ljuto, cijelo je ljuto. Kada je sretno, samo je sretno. Nema prostora za "ali osjećam i..." Tek kako dijete emocionalno sazrijeva, postaje sposobno osjećati više osjećaja istovremeno, npr. vlastitu radost i istovremeno primijetiti da je netko drugi tužan. To je korak prema empatiji.

2. Sposobnost sagledavanja tuđe perspektive — koja se razvija postupno kroz predškolski i školski period, uz pravilne razvojne preduvjete.

Prema istraživanjima, temelji empatije grade se puno ranije nego što mislimo — već u prvim godinama života, kroz nešto sasvim neočekivano.

Empatija počinje s tim kako se dijete osjeća i je li viđeno — ne s tim što mu govorimo

Dijete koje je bilo VIĐENO, može vidjeti druge.

Dijete koje je doživjelo da roditelj prepoznaje i imenuje što ono osjeća — da ga "vidi" iznutra — razvija sposobnost da i samo vidi druge na taj način.

Ovo se u razvojnoj psihologiji zove zrcaljenje. Kada mama kaže: "Vidiš, ljut si što ti je brat uzeo auto," — ona ne samo da imenuje emociju. Ona uči dijete da emocije postoje, da imaju ime, i da ih drugi mogu prepoznati i prihvatiti.

Dijete koje je puno puta doživjelo da su njegovi osjećaji prihvaćeni — a ne ušutkani, zanijekani ili kažnjeni — razvija i kapacitet za prihvaćanje tuđih osjećaja.

Suprotno tome: dijete koje je učeno da potiskuje vlastite emocije ("nemoj plakati", "nije ništa", "ajde, prestani") gubi kontakt s vlastitim unutarnjim svijetom. A teško je osjećati tuđe kada ne osjećaš ni vlastito.

Što mi kao roditelji zapravo možemo učiniti

Dobra vijest: ne trebate poseban program ni skupe igračke. Empatija se gradi u malim, svakodnevnim trenucima.

1. Imenujte emocije — djetetove i tuđe

Kada dijete bude tužno ili ljuto, imenujte i to. "Vidim da si tužan što smo morali ići kući. Razumijem, i meni je bilo lijepo."
Kada ste vi ljuti ili tužni ne skrivajte to nego iskomunicirajte sukladno djetetovoj dobi: npr. “Ljuta sam jer mi je zagorio ručak.” ili “Tužna sam jer sam izgubila omiljenu narukvicu.”

2. Modelirajte empatiju u svakodnevnom životu

Djeca uče gledajući nas. Kada razgovarate o nekomu pred djetetom, govorite i o osjećajima te osobe. "Baka je bila umorna danas, vjerojatno ju bole leđa." Mali komentari koji grade veliki vokabular emocija.

3. Pričajte priče — i razgovarajte o njima

Knjige i priče su moćan alat za razvoj empatije jer dijete može ući u osjećaje likova sa sigurne distance. Nakon čitanja, pitajte: "Kako misliš da se Pepeljuga osjećala?" ili "Je li zmaj bio ljut ili samo tužan?"

4. Ne požurujte — i ne osuđujte

Dijete od tri godine koje ne dijeli igračku nije "sebično dijete" — to je trogodišnjak koji se ponaša kao trogodišnjak. Vaše strpljenje i prihvaćanje u tim trenucima puno više pomaže od osuđivanja.

5. Brinite o sebi

Djeca "kalibriraju" svoje emocije prema nama — gledaju naše lice, slušaju naš glas, osjećaju naš unutarnji stav. Roditelj koji ima kapaciteta za sebe ima i kapaciteta za dijete. A empatičan roditelj — odgaja empatično dijete.

Kada empatija "kasni" — kada potražiti pomoć

Neka djeca trebaju više podrške u razvoju empatije — i to je u redu. Ako primijetite da vaše dijete u dobi od 6-7 godina i dalje ne pokazuje nikakav interes za osjećaje drugih, ne prepoznaje emocionalne signale, ili reagira na tuđu bol indiferentno — vrijedi razgovarati sa stručnjakom.

Ponekad se iza toga krije intenzivno emocionalno iskustvo koje dijete nije uspjelo "probaviti" samo. Ponekad je u pitanju specifični razvojni profil koji treba drugačiji pristup. U oba slučaja, ranim prepoznavanjem može se puno toga napraviti.

Za kraj

Ne trebate promijeniti cijeli pristup roditeljstvu. Trebate samo jednu malu stvar za danas: sljedeći put kada vaše dijete pokaže emociju — bilo koju — zaustavite se na sekundu i imenujte je naglas.

"Vidim da si razočaran."
"Veseli te to, vidim!"
"Ljut si, razumijem."

To je sve. To je počeci empatije — u vama prema djetetu, i u djetetu prema drugima.

Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.