Kad dijete kaže:
“Mama, bojim se”,
u roditelju se često aktiviraju dvije krajnosti.

Jedna kaže:
“Ma nije to ništa, proći će.”

Druga kaže:
“Joj, nešto nije u redu.”

Istina je, kao i obično, negdje između.

Strah je normalan dio djetetova razvoja. Nije znak da je dijete slabo, razmaženo ili “preosjetljivo”. Strah je jedna od osnovnih emocija i javlja se kada dijete nešto doživi kao neugodno, nepoznato ili opasno.

Ono najvažnije je ovo: strah sam po sebi nije problem. Problem postaje onda kada dijete zbog straha više ne može normalno živjeti, igrati se, spavati, odvajati se, učiti ili sudjelovati u svakodnevici.

Zašto se djeca uopće boje?

Zato što su djeca u razvoju.

Njihov živčani sustav sazrijeva postupno. Mala djeca još nemaju kapacitet da sama potpuno smire svoje stanje, pa im je potreban odrasli koji će ih umiriti, pomoći im da se vrate u osjećaj sigurnosti i “posuditi” im svoju smirenost.

Drugim riječima: dijete se ne smiruje zato što mu logično objasnimo da nema razloga bojati se, nego zato što se uz nas osjeti sigurno.

Zato je kod dječjeg straha važno ne pitati samo:
“Čega se boji?”
nego i:
“Koliko se moje dijete u ovom trenutku osjeća sigurno, viđeno i podržano?”

Dijete ne treba da mu odmah uklonimo svaki strah. Treba nas uz sebe da kroz taj strah ne prolazi samo.

Što je razvojno očekivano?

Puno toga.

Djeca se tijekom razvoja boje različitih stvari i ti se strahovi mijenjaju s dobi. To ne znači da nešto ide krivo, nego da dijete raste, mašta se razvija, svijest o opasnosti raste, a razumijevanje svijeta još nije potpuno zrelo.

Od 0 do 1 godine

U ovoj dobi najčešće ne govorimo o strahovima onako kako ih zamišljaju odrasli, nego o snažnim reakcijama na neugodu, preopterećenje i odvojenost.

Bebe burno reagiraju na nagle promjene, glasne zvukove, nepoznate podražaje, fizičku nelagodu i prekid osjećaja sigurnosti.

Primjer:
Beba se trzne na jak zvuk usisavača, rasplače se i ne može se umiriti. To nije “drama”, nego nezreo živčani sustav koji treba pomoć.

Od 1 do 3 godine

U ovoj dobi često jača strah od odvajanja. Dijete želi istraživati svijet, ali se stalno vraća u sigurnost odnosa. To je normalan razvojni ritam: malo idem van, pa se vraćam k tebi, pa opet idem.

Može se pojaviti i pojačana potreba za blizinom, noćna buđenja, traženje ruku, dude, dekice ili maminog kreveta. U mnogim fazama to je razvojno očekivano, a ne znak da je dijete razmaženo.

Primjer:
Dvogodišnjak koji je do jučer veselo odlazio baki odjednom plače na odvajanju. To ne mora značiti da se događa nešto ozbiljno, nego da mu je u toj fazi potrebno više sigurnosti.

Od 3 do 5 godina

Mašta cvate. A kad mašta cvate, cvatu i strahovi.

U ovoj dobi djeca se mogu bojati mraka, čudovišta, sjena, glasnih zvukova, samoće, zamišljenih bića, doktora, odvajanja, životinja i nepoznatih prostora.

Odrasli vrlo često znaju tada reći “ma to ne postoji”, ali djetetu je to vrlo stvarno, kao i njegov strah.

Primjer:
Dijete kaže da je u sobi čudovište. Roditelj odgovara:
“Nema čudovišta, ne izmišljaj.”

Dijete tada ne dobije sigurnost. Dobije poruku:
“Kad se bojim, nitko me ne razumije.”

Puno je korisnije reći:
“Vidim da si se prepao. Dođi, idemo zajedno pogledati. Tu sam.”

Ne trebamo potvrditi da je opasnost stvarna, ali trebamo pokazati djetetu da vidimo i razumijemo koliko mu je teško.

Važno je i kako to kažemo: smireno, kratko i bez dramatiziranja.

Da empatiji i kratkoj provjeri. Ne dugim ritualima koji djetetu mogu poslati poruku da je opasnost stvarna i velika.

Oko 5. i 6. godine

U ovoj dobi često se javljaju strahovi od mraka, samoće, lopova, duhova, bolesti, groma, munje, vatre, vode, nepoznatih ljudi i smrti.

Djeca sve više shvaćaju da se loše stvari mogu dogoditi, ali ih još ne znaju uvijek staviti u pravi okvir.

Strahovi se mogu pojačati i nakon strašnih priča, filmova, crtića i igrica. Da, nije svejedno što dijete gleda “samo malo prije spavanja”.

Od 7 do 10 godina

Kod školske djece strahovi često postaju realističniji.

Djeca se više brinu zbog škole, uspjeha, pogreške, ismijavanja, prihvaćenosti među vršnjacima, ozljede, bolesti, smrti, odvajanja ili sigurnosti roditelja.

U ovoj dobi strah se često vidi i kroz tijelo: kroz bolove u trbuhu, glavobolju, mučninu, napetost, teškoće sa spavanjem i probleme s koncentracijom.

Primjer:
Dijete svako jutro prije škole kaže da ga boli trbuh, a vikendom je sasvim dobro. To ne znači da izmišlja. Ponekad tijelo govori ono što dijete još ne zna reći riječima.

Što je uobičajeno, a što nije?

Razvojno je očekivano kada dijete:

  • ima povremene strahove koji dolaze i prolaze

  • uz podršku se može smiriti

  • pokazuje strahove povezane s dobi i razvojnom fazom

  • unatoč strahu ipak može živjeti, igrati se, učiti i povezivati se s drugima

Vrijedi zastati i potražiti dodatnu podršku kada:

  • strah traje dugo i ne slabi

  • dijete zbog straha ne može sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima

  • ne želi se odvajati ni u situacijama koje su ranije bile podnošljive

  • ima česte poteškoće sa spavanjem

  • ima izražene tjelesne tegobe poput bolova u trbuhu ili glavobolje

  • počinje snažno izbjegavati situacije, ljude ili mjesta

  • stalno traži uvjeravanja i sigurnosne rituale

  • strah je toliko jak da cijela obitelj počinje živjeti oko njega

Drugim riječima: nije pitanje ima li dijete strah, nego koliku cijenu taj strah uzima.

Kako strah izgleda u svakodnevici?

Nekad vrlo jasno. A nekad prikriveno.

Dijete koje se boji ne izgleda uvijek kao dijete koje plače i kaže “bojim se”. Nekad izgleda kao dijete koje:

  • ne želi u vrtić ili školu

  • odgađa spavanje

  • stalno dolazi piti vodu, piškiti ili nešto pitati

  • ljuti se i “radi scene”

  • želi da roditelj bude stalno blizu

  • ne želi ostati samo ni minutu

  • grize nokte, vrti kosu ili se pojačano znoji

  • postavlja sto pitanja zaredom:
    “A jesi sigurna?”
    “A kad ćeš doći?”
    “A što ako…?”

To nije neposluh. To je često dječji način da pokaže da mu je teško.

Što roditelji često rade iz najbolje namjere, ali ne pomaže?

1. Umanjivanje

“Ma nije to ništa.”

Dijete tada ne prestane osjećati strah. Samo ostane samo sa strahom.

2. Posramljivanje

“Velik si, nemaš se čega bojati.”

Poruka koju dijete može čuti je: “S tobom i tvojim osjećajima nešto nije u redu.”

3. Zatrpavanje logikom

“Pa vidiš da nema ničega ispod kreveta.”

Kad je dijete preplavljeno, logika ne ulazi. Prvo treba sigurnost, a tek onda objašnjenje.

4. Prerano guranje

“Ajde idi, nema veze, naviknut ćeš se.”

Nekad dijete doista ode dalje. Ali nekad pritom samo nauči prešutjeti strah, a ne stvarno se s njim nositi.

5. Hranjenje straha

Kad roditelj postane jako zabrinut, stalno ispituje, spašava, uvjerava ili reorganizira cijeli život oko djetetova straha, dijete može dobiti poruku:
“Da, ovo stvarno jest opasno.”

Što pomaže?

1. Empatija prije objašnjavanja

Rečenice poput:
“Vidim da te strah.”
“Čini mi se da ti je ovo baš teško.”
“Tu sam.”

djetetu daju veliku stvar:
“Nisam sam.”

2. Normaliziranje

Ne u smislu:
“Ma to je ništa.”

Nego ovako:
“Ponekad nas je strah kad je nešto novo.”
“Puno djece se boji mraka.”
“Kad se nešto mijenja, tijelo se nekad uznemiri.”

To smanjuje sram i napetost.

3. Smiren odrasli

Dijete ne treba savršenog roditelja. Treba dovoljno smirenog roditelja.

Kad je dijete u strahu, odrasla osoba treba paziti na ton glasa, lice, tempo, dah i energiju.

To je ono:
“Posuđujem ti svoj mir dok tvoj još raste.”

4. Rutina i predvidivost

Kad je dijete nesigurno, svakodnevni rituali jako pomažu: ista večernja rutina, priča prije spavanja, mala lampica, otvorena vrata, predvidiv raspored i jasne najave promjena.

Sigurnost se jako često gradi kroz male, ponovljive stvari.

5. Postupno približavanje, ne forsiranje

Cilj nije da dijete zauvijek izbjegava ono čega se boji, ali ni da ga bacimo “u vatru”.

Pomaže postupno približavanje uz podršku.

Primjer:
Dijete se boji ostati samo u sobi.

Ne idemo odmah na:
“Od večeras spavaš sam cijelu noć.”

Možemo ići ovako: nakon večernjeg rituala i maženja prvo ležimo s djetetom određeno vrijeme u sobi. To vrijeme postupno skraćujemo. Zatim sjedimo kraj kreveta, pa na hodniku, pa se kratko udaljimo i vratimo.

Korak po korak. Bez požurivanja i bez drame.

Svako dijete ima svoj tempo, ali važno je malo po malo širiti ono što može podnijeti bez preplavljenosti.

6. Igra, crtež i priča

Djeca često lakše pokažu strah kroz igru nego kroz razgovor.

Ako se dijete boji vrtića, možemo se igrati vrtića s lutkama.
Ako se boji doktora, možemo se igrati pregleda.
Ako se boji mraka, možemo nacrtati “strah” i zajedno mu dati smiješno ime, lampicu ili zaštitni plašt.

Kad dijete kroz igru dobije priliku ponovno proći situaciju, ali uz osjećaj sigurnosti i podrške, strah se lakše smanjuje.

Kako razgovarati s djetetom koje se boji?

Možemo reći:

  • “Vidim da te strah.”

  • “Tu sam.”

  • “Ja sam uz tebe.”

  • “Neću te požurivati, idemo polako.”

  • “Vidim da ti je teško, s tobom sam.”

A što ne pomaže?

  • “Prestani.”

  • “Opet ti.”

  • “Ništa ti nije.”

  • “Kako te nije sram?”

  • “Pa nisi beba.”

Što ako se dijete boji odvajanja?

To je jedno od najčešćih pitanja roditelja.

Odvajanje nije samo navika. To je tema sigurnosti. Kad dijete nema dovoljno unutarnjeg osjećaja sigurnosti da može podnijeti odvajanje i vjerovati da se roditelj vraća, tijelo reagira alarmom.

Zato poruka nije samo:
“Mama ide.”
nego:
“Mama ide i vraća se.”

Pomaže:

  • kratka i jasna rutina rastanka

  • bez nestajanja “na prepad”

  • bez predugog razvlačenja rastanka

  • s puno dosljednosti

  • s puno povjerenja

Ne pomaže:

  • nestati dok dijete ne gleda

  • reći “evo me odmah” ako se vraćate za nekoliko sati

  • svaki dan mijenjati plan

Sigurnost se gradi istinom, predvidivošću i ponavljanjem.

Može li strah biti pojačan okolinom?

Može.

Ponekad strah nije samo “u djetetu”, nego i u atmosferi oko njega. Česte promjene, previše aktivnosti, napetost u obitelji, pritisak, vršnjačko odbacivanje, strašni sadržaji, kao i roditeljska zabrinutost, sve to može pojačati dječji osjećaj nesigurnosti.

Dijete koje živi u napetosti često ne postaje jače, nego opreznije, napetije i spremnije očekivati da će nešto poći po zlu.

Nije cilj odgojiti dijete bez straha

To ne postoji.

Cilj je odgojiti dijete koje:

  • smije osjetiti strah

  • nije zbog njega posramljeno

  • zna da nije samo

  • uči da strah može doći i proći

  • postupno razvija povjerenje u sebe i u odnos

Ohrabrivanje tu ima veliko mjesto.

Ne ono napuhano: “Ma ti to možeš” dok dijete jedva diše od napetosti, 
nego stvarno ohrabrivanje koje vidi trud:

“Bilo te strah, a ipak si pokušao.”
“Danas si uspio korak više nego jučer.”
“Vidim da ti je teško i vidim koliko se trudiš.”

To gradi unutarnju snagu.

Zaključak

Strah kod djece nije neprijatelj kojeg moramo odmah izbaciti van. On je poruka.

Nekad poruka da je dijete u razvojnoj fazi.
Nekad poruka da mu je nešto novo, veliko ili nepoznato.
Nekad poruka da mu treba više sigurnosti, više vremena i više povezanosti.
A nekad poruka da je vrijeme da potražimo dodatnu pomoć.

Kad dijete kaže:
“Bojim se”,
ono zapravo vrlo često pita:
“Jesam li siguran uz tebe kad mi je teško?”

I zato je naš zadatak manje uvjeriti dijete da nema razloga za strah, a više biti osoba uz koju će osjetiti:

“U redu je. Nisam sam. Mogu ovo proći.”

To je mjesto na kojem strah ne nestaje čarobno. Ali se dijete u njemu više ne osjeća izgubljeno.


Ukoliko imate pitanja ili vam je potrebna podrška, slobodno mi pišite na ivinamastaonica@gmail.com.